Expressa
Na drugi razgovor s agentima SDS-a Šarinić je donio pisani izvještaj o kretanju cijena urana na svjetskom tržištu. Tome je dodao i rukom nacrtane sheme. Rekao je da je rudača koja se proizvodi u Žirovskom vrhu vrlo siromašna uranom i ta je proizvodnja neracionalna. Opravdana je samo u smislu političke autonomije koju Jugoslavija želi voditi na području nuklearne energije. U drugom dijelu razgovora sugovornik je iznio da se trenutno odlučuje u sjedištu Framatoma tko će nakon njega voditi predstavništvo. Kandidati su Vezmarčić Marijan (rodom iz Virovitice, živio u Francuskoj, oženjen Francuskinjom) i Benčić (s Hvara, arhitekt, živio u Francuskoj, bio oženjen Francuskinjom koja je jedna od sekretarica u Framatomu).
Prema Šariniću, utjecaj francuske državne politike na odlučivanje u Framatomu je presudan jer država raspolaže većinom uloženog kapitala, te mu je u tom smislu jasno da Milka Planinc (na funkciji tadašnje premijerke SFRJ, op. a.), koja putuje u Francusku ide u obilazak uglavnom nuklearnih postrojenja, te na ručak s direktorom Framatoma. Spisak članova jugoslavenske delegacije bio je dan na čitanje i Šariniću, s time da mišljenje o sastavu delegacije u svjetlu posla kojim se bavi. Rekao je da s obzirom na funkciju posjeta u delegaciji nema pravih stručnjaka za nuklearni program. Najave gradnje prve nuklearke u Hrvatskoj, NE Prevlaka, te objave o pokretanju velikog programa gradnje još osam centrala u SFRJ, nisu impresionirale upućene stručnjake. Šarinićeva tvrtka, recimo, procijenila je, a o tome je hrvatski SDS promptno izvijestio državne i partijske institucije, da se planovi izgradnje nuklearnih elektrana u Jugoslaviji neće realizirati u planiranoj dinamici te da na osnovu toga Jugoslaviju u 1993. godini očekuje veoma naglašena elektroenergetska kriza. imati prednost za posao gradnje nuklearke u SR Srbiji.
Inženjer Šarinić iznio je i svoju procjenu ukupnog troška za gradnju NE Prevlaka: 1,7 milijardi američkih dolara. Oko 800 milijuna trebalo bi, kaže on, pokriti kroz kompenzacijske poslove. Dojmljiv je dio Šarinićeva iskaza oko institucije mita. On to, bez neke nervoze, proglašava uobičajenom poslovnom praksom i u njegovoj tvrtki. U ovako velikim poslovima, kao što je izgradnja nuklearnih elektrana, sve svjetske kompanije nastoje pridobiti ljude i davanjem mita. Mito se kreće u pravilu u iznosima od 3% na više od iznosa ugovorenog posla. S onim kojem se daje mito obično se sklapa ugovor o obavljanju određenih komercijalnih poslova, a novac se isplaćuje na konta obično u švicarskim bankama. Primjerci ugovora koriste se unutar kompanije za pravdanje isplata, a čuvaju se kao strogo povjerljivi dokumenti, a ponekad se deponiraju također u švicarskim bankama. Izvor smatra da je takva politika Westinghousea bila prisutna i u izgradnji NE Krško, a da će ona biti prisutna i kod izgradnje NE Prevlaka, bez obzira koja zapadna kompanija dobije posao. Da im se nađe, Šarinić je pripadniku SDS-a donio i jedan ispunjeni primjerak ugovora o mitu između osobe u Maroku i tvrtke Framatom.
Rekao je Šarinić da će se svakako javiti Službi kada ponovo dođe u SFRJ. Otišao je i korak dalje. Piše da se ponudio, kada se definitivno vrati za četiri godine, da maksimalno pomogne u sigurnosnom pokrivanju gradnje nuklearnih elektrana. Također smatra da služba, ukoliko želi ući u problem pokrivanja transakcija vezanih za mito i sl. mora pri vrhu organizacije izgradnje nuklearnih elektrana imati “svog čovjeka”, ali ne u formi policajca, već jačeg stručnjaka koji će se u osnovi baviti ovim problemom sigurnosti, napisao je agent o navodnoj Šarinićevoj poslovnoj preporuci za sebe samoga. Četiri godine kasnije Šarinić se zaista vratio u SFRJ koja je bila na rubu raspada. Nije bilo posla u nuklearnoj industriji, ali