Expressa
Represivne mjere značile su prebacivanje Weinricha u samicu. Često je morao odraditi i pisane zadatke, najviše o povijesti Carlosove organizacije i njezinu ustroju na području SFRJ, popisu imena i pseudonima pripadnika. Ipak, nije bilo načina da se ispita Weinrichova iskrenost testnim pitanjima jer je služba imala ograničene spoznaje o Carlosu i organizaciji.
Detaljnija ispitivanja nisu bila pogodna jer bi se razotkrila nedovoljna razina informiranosti tajne policije SFRJ. Istražitelji su zato radikalno pojačali pritisak. Weinrich je suočen s tri moguća izbora. Prvi, brzo izručenje u SR Njemačku gdje je za njim, još od 1974., na snazi crvena tjeralica Interpola. A Nijemci bi ga u jeku rata s domaćim teroristima radosno dočekali. Drugo, otkrivanje svega što je tijekom ispitivanja u Beogradu rekao o Carlosu, drugovima i svojoj organizaciji te vezama s različitim državama istočnog lagera i njihovim tajnim službama, uključujući i dostavu originalnih dokumenata na sve te adrese. To bi doslovno značilo smrtnu presudu za Johannesa Weinricha. A treći izbor, sasvim očekivan u ovakvim djelovanjima tajnih službi, korektna je i potpuna suradnja s istražiteljima. Operativna akcija “Karlo 2” de facto je okončana 18. listopada 1983. kad je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka SFRJ zauzeo stajalište da se Johannes Weinrich izruči sirijskim sigurnosnim službama. Formalno zatvaranje akcije izvršeno je studenom.
Navečer 20. listopada 1983. Weinricha su jugoslavenski agenti pripremili za odlazak u Siriju. Potpisao je izjavu i jamstvo da se Carlosova organizacija neće koristiti teritorijem SFRJ za svoje aktivnosti te da se rukovodstvo i članovi neće pojavljivati u zemlji. Kao što je u SFRJ ušao pod lažnim identitetom, tako je i otputovao. Onda je bio Sirijac Joseph Leon, a sada državljanin SFRJ Fadil Mujagić. Putovao je u zrakoplovu JAT-a na liniji Beograd – Damask – Kuvajt. Nesretnom Johannesu Weinrichu još se nisu ni slegli dojmovi iz izolacije u Beogradu, još se nije dobro osušio njegov potpis na izjavi da će i on i svi drugi članovi terorističke organizacije, uključujući Carlosa, nadaleko zaobilaziti teritorij tadašnje SFRJ, kad eto problema na graničnom prijelazu između Mađarske i SFRJ. Baš uoči početka božićnih i novogodišnjih blagdana, bio je 16. prosinca 1983., na graničnom prijelazu u Subotici zaustavljen je automobil s dvojicom putnika. Obojica su imala sirijske diplomatske putovnice. Prvi je imao dokument na ime Michel Kasis, a drugi na ime Moustafa Cheiko. Kasis je bio Carlos, a Cheiko izvjesni Tarik, član rukovodstva njegove terorističke mreže. Odmah su otkriveni njihovi lažni identiteti, a ni sadržaj prtljažnika nije im baš pomogao da zadrže dojam turista: 10 bombi, 10 automatskih pušaka, 10 pištolja i više sanduka streljiva. Carlos je tražio kontakt s agentima iz Beograda. Kad su ga spojili zaštićenom vezom s centralom u Beogradu, terorist je rekao da putuje iz Moskve na zamolbu libijske tajne službe da u Beogradu nekom Libijcu usput dostavi teret oružja i opreme za planiranu oružanu operaciju u zapadnoj Europi. Onda su mu predočili Weinrichovu izjavu, koju je potpisao prije izručivanja Sirijcima, da će se i on i svi ostali držati zabrane korištenja teritorija Jugoslavije za aktivnosti njihove organizacije, uključujući i boravak u SFRJ. Carlos je reagirao kao revolucionar. On ne priznaje aranžmane sa zatvorenikom i da će nastaviti raditi jer ga na to obavezuju ciljevi i ideali za koje se bori. Zbog toga smatra da je odužio dug koji je imao prema Jugoslaviji, i to s kamatom. Pod “dug” definirao je činjenicu da su jugoslavenske vlasti šutjele i tolerirale djelovanje Carlosove terorističke organizacije na teritoriju SFRJ u proteklih sedam godina.
U retrospekciji cijele operacije “Karlo 2” državna sigurnost SFRJ ne daje konačni zaključak. Nema ocjene njihove uspješnosti lova na Carlosa i društvo. Izravno tvrde da “godinama nisu uspeli da otkriju prisustvo članova ‘Karlosove’ organizacije niti da ostvare zadovoljavajući uvid u njihovu aktivnost na teritoriji SFRJ”.
Prema tvrdnjama samog Carlosa, njegov prvi dolazak u Jugoslaviju bio je 1969. Od tada pa do 1976. dolazio je “nekoliko puta”. Tijekom 1976. godine Carlos je tri puta boravio u Jugoslaviji. Ukupno dva tjedna proveo je u Beogradu i u malome mjestu pokraj Splita. Carlos se u velikom stilu i s golemim ambicijama vraća u Jugoslaviju u drugoj polovici 1982. godine. Donesena je strateška odluka da se u SFRJ uspostavi “stalna baza za podršku” iz koje bi se izvodile akcije u zapadnoj Europi, piše u materijalima službe sigurnosti SFRJ. Prva pretpostavka takvog plana bila je postojanje stalnog rezidenta u SFRJ. Tu zadaću preuzima osobno Carlos, koji putuje sa sirijskom diplomatskom putovnicom na ime Michel Hadad. Stiže u Beograd 26. srpnja 1982. te je s kraćim prekidima boravio u Jugoslaviji do kraja te godine. Prvo se smjestio u hotelu “Jugoslavija”. Otvorio je teleks-adresu na ime Michel. Onda je pronašao i unajmio stan u Nikšićkoj ulici, kućni broj 39. Sad je mogao dis