Tko danas, u vrijeme fake newsa, mari za istinu? Dylan i Scorsese sigurno ne!
no je slomio nekoliko vratnih kralježaka, no nikad se nisu saznale pojedinosti o ovoj nesreći, a kako je sam priznao kasnije - zapravo se htio maknuti od svjetala pozornice i slave koja ga je počela opterećivati. U ovom pak filmu Scorsese tematizira Dylanov najneobičniji period života, nekoliko mjeseci između jeseni 1975. i proljeća 1976., i njegova povratka koncertima nakon duge pauze. Počelo je turnejom “Rolling Thunder Revue”. Okupio je The Band - šaroliku skupinu genijalnih glazbenika, među kojima su bili i njegova bivša djevojka Joan Baez, pjesnik Allen Ginsberg, Bowiejev gitarist Mick Ronson, Roger McGuinn te mnogi drugi. No umjesto da nastupaju po velikim dvoranama, svirali su u manjim klubovima u koje bi stalo do tisuću ljudi. To je ujedno i najčudniji Dylanov period. U to vrijeme počeo je i snimati film “Renaldo i Clara”, za koji je Dylan napisao je razgovorima s ljudima koji su svjedočili toj povratničkoj turneji. No tu nastaje problem – jer mnogi od sugovornika naprosto ne govore istinu, a neki od njih uopće niti ne postoje, poput izvjesnog Stephena van Dorpa. U filmu ga glumi Martin von Haselberg, suprug Bette Midler. I sam Haselberg bio je performer koji se proslavio suradnjom s Brianom Routhom u “The Kipper Kids”, urnebesnim performansima i improvizacijama koje su izvodili tijekom 70-ih. Ali o njegovoj službenoj biografiji na internetu postoji tek nekoliko šturih rečenica o privatnom životu, o kojem očito ne voli govoriti, kao ni Dylan.
Tu je i Sharon Stone, koja uvjerljivo laže da je kao 19-godišnjakinja s majkom došla na jedan od Dylanovih koncerata s turneje “Rolling Thunder Revue” i da ju je glazbenik zapazio među publikom, pa im je pomogao da uđu u dvoranu, a snimaka? Ili je sve to zajedno, pa neka gledatelj odluči što od toga želi. Nisam pretjerani Dylanov fan i ne znam baš sve njegove albume, ali me ovaj film podsjetio kako sam prije godinu dana na nagovor društva otišla u Beč na njegov koncert. Slušala sam intenzivno Dylana potkraj 70-ih i početkom 80-ih, kao tinejdžerica. Kako je tad bilo malo novca i puno želje za slušanjem strane glazbe, ploče smo razmjenjivali. I tako mi je u ruke došla, s kakvih 7-8 godina zakašnjenja, Dylanova long-plejka “Nashville Skyline”. Bio je to isti onaj tip čiju smo “Knockin’ on Heaven’s Door” već znali revati uz gitaru na svim školskim izletima i rođendanskim proslavama. Američki country i folk-rock nikad nije bio moj prvi izbor, ali “Lay Lady Lay” s tog albuma bila mi je fantastična jer je odudarala od ostalih pjesama. Na maminu gramofonu češke marke Supraphone