Expressa
Obitelj kao da je bila ukleta. Svi su Millesi bili pomaknuti i “uvrnuti”, svatko na svoj način. Aleksandar je već kao dijete podmetao požare te s društvom odlazio na savski nasip gdje su održavali “crne mise” i palili vjerske knjige. Navodno je odmalena patio od noćnih mora pa nije bio u stanju ni redovito se školovati. Već je s osam godina, pisali su mediji, počeo proučavati vjersku literaturu i održavati sotonističke obrede. U ranoj mladosti počeo se družiti s antikvarima i bibliofilima, preko kojih je saznao mnogo toga o knjigama. Kolekcionar Stjepan Marinović bio je njegov guru. U godini Titove smrti, 1980., Milles je upoznao Zlatka Kovača, zaposlenika NSK. Milles, kojemu je tad bilo samo 16 godina,
plaćao je sitnije iznose za knjige koje bi mu Kovač i drugi manipulanti ukrali iz knjižnice, a onda bi ih preprodavao po puno višim cijenama. Prva knjiga koju je kupio od Kovača bila je “Zora dalmatinska”. Nacio
nalna i sveučilišna knjižnica tad je bila na Marulićevu trgu, u staroj secesijskoj zgradi, u kojoj su uvjeti skladištenja i nadzora bili amaterski. Navodno je samo u kotlovnici bilo oko 400 tisuća knjiga! Kao paravan, Milles je otvorio videoteku sotonističkog naziva - 666. Knjige iz Metropolitane navodno je krao kako bi napravio uslugu Sotoni.
Kako se posao granao, tako je Millesu lokalno tržište postajalo sve uže pa ga je s vremenom proširio na Austriju. Angažirao je i nove pomagače. Posao je punih pet godina, sve do 1986., išao glatko, a onda je jedan krijumčar Millesovih knjiga pao na austrijskoj granici. Umirovljeni zagrebački inspektor Branko Lazarević - koji trenutačno dovršava knjigu o najčuvenijem zagrebačkom provalniku “Šakalu” - dobro je upućen u detalje cijele priče, jer je i sam radio na slučaju. U policiji se na marginama istrage, pamti ovaj inspektor, odvijala paralelna političko-obavještajna drama. Informacija o pljački NSK išla je, prema Lazarevićevim riječima, uobičajenim putevima do vrha Sekretarijata unutarnjih poslova. Tadašnji sekretar GSUP-a u Zagrebu (šef gradske policije) u svoj ured je pozvao načelnika odjela za suzbijanje općeg kriminaliteta iz Đorđićeve i rekao mu: “Imam informaciju od Centra državne sigurnosti o krađama iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Evo vam je i radite po tom predmetu”. - Načelnik odjela vratio se u svoj ured, u svoju sobu broj 30 na prvom katu. Nekoliko minuta je, s rukama u džepovima, zamišljeno hodao po svojoj sobi. On se, kao rođeni Zagrepčanin, radovao što će se konačno obračunati s onima koji kradu nešto što je najvrednije u njegovu rodnom gradu. Pozvao je suradnike i izdao zapovijedi. Kockice su se lagano počele slagati. Noćni posjetitelji knjižnice su identificirani. Trebalo je prikupiti dovoljno dokaza, a onda odrediti vrijeme kad ih uhititi. Tu se, međutim, događa neočekivani preokret. Dok je načelnik odjela zadovoljno trljao ruke, uslijedio je hladan tuš. Kako je iznenada stigla informacija da se krene u akciju, tako je i došla zapovijed da se akcija stopira!
Ako je i tako, dobro je, pomislio je načelnik odjela i predložio sekretaru: ‘Akciju treba okončati. Trojicu osumnjičenika uhititi, oduzeti knjige, dovršiti obradu i privesti ih sucu’. Sekretar to nije dopu