Hrvatskom turizmu ne može nitko naštetiti, osim samih turističkih djelatnika, ugostitelja..., pa i same države

Pohlepa, neznanje, neorganiziranost i poslovični balkanski javašluk, uz nevjerojatnu količinu nekritičnosti, tek su počeli ubirati danak

Novinar austrijskih respektabilnih novina Die Presse, Thomas Roser, u svojem nedavnom članku “Hrvatska: visoke cijene, prazni kreveti” (31. 7.) kritički se osvrnuo na stanje i probleme hrvatskog turizma ove godine. Cijeli bi se članak mogao sažeti u jednu jedinu misao: od stare slave se ne živi. Hrvatska je, naime, prije nekoliko godina doživjela turističku renesansu. No umjesto da se dio zarade investira u bolju infrastrukturu, atraktivniju ponudu i drugačije sadržaje, Hrvati su se malo uljuljali i zanemarili konkurenciju. Germane su godinu dana kasnije opet dočekale, između ostalog, preskupe autoceste (kako im objasniti zašto autoput od Graza do Splita (i natrag) stoji koliko i godišnja vinjeta za cijelu Austriju?), dugačke kolone na graničnim prijelazima (velike zasluge za ovaj minus idu i slovenskim graničarima) te nejasan odnos eura i hrvatske kune koji varira od jednog do drugog ugostiteljskog objekta (za ovo nam nisu krivi Slovenci). Ako Hrvatska želi ostati turistička top-destinacija, onda nije dovoljno biti samo “lijep i jeftin”, pogotovo ako više nisi toliko jeftin i ako je dio ugostitelja svjetlosnim miljama udaljen od dobivanja nagrade u kategoriji “najljubazniji ljudi na svijetu”. Zašto bi se Austrijanci ponovno vratili u Hrvatsku ako će mnogo bolju uslugu za istu cijenu dobiti u susjednoj Italiji, Turskoj ili pak Grčkoj? Pogled kako na Hrvatsku, tako i na hrvatski turizam je već stvar perspektive. Kad je u Hrvatskoj riječ ne samo o turizmu nego o svemu ostalom, onda redovito imamo dvije skupine “agitatora”: jedni smatraju da je Hrvatska na dnu te da treba tu i ostati, dok oni dru

gi bez prijeko potrebne doze (samo) kritičnosti preuveličavaju sve hrvatske ljepote i proizvode te ih smatraju najboljima na svijetu. Istina je, kao i uvijek, negdje na pola puta. Za razliku od onih koji ne podnose kritike na račun nerazvijenog hrvatskog turističkog potencijala i koji svaku lošu riječ o turističkoj ponudi tretiraju kao napad na hrvatski suverenitet, smatram da osvrt na probleme hrvatskog turizma nije automatski i “jugokomunistički” napad na sve hrvatsko te sve ono što je dobro i kvalitetno. Ako sami sebi ne želimo priznati da nešto ne valja, ne piše nam se dobro. Hrvatskom turizmu ne može nitko naštetiti, osim samih turističkih djelatnika, ugostitelja, iznajmljivača, gradske uprave, pa i same države. Turistička ponuda u Hrvatskoj je nekoordinirana i neumrežena, što na kraju rezultira lošijim rezultatima nego što bi trebali biti, a daleko od toga da Hrvatska nema što ponuditi. ašto ne bismo aktivirali slavonsku poljoprivredu koja može hraniti jadranske i istarske turiste? Zašto turistima ne bismo brendirali pojedina dalmatinska i istarska vina koja su kvalitetom u rangu onih najboljih svjetskih? Tko nam brani da se prije početka svake turističke sezone napravi dezinfekcija i deratizacija priobalnih i otočkih gradova? Zar je toliki problem postaviti više morskih kolektora ili dodatno sniziti turističku stopu PDV-a? Zašto smo prvaci svijeta u podcjenjivanju potencijalnih gostiju? Uvjeren sam da bi Hrvatska s većim brojem gostiju iz BiH i Srbije bila turistički lider ovog dijela Europe.

Iako hrvatski turizam ima dovoljno kvalitetnijih odlika, kao i uvijek u živo

Z