Expressa

U ‘Strahotama zabluda’ Pavelić se, u završnom poglavlju, priklanja fašizmu. Inače, u vrijeme emigracije - kaže Moškov - Pavelić nije imao pozitivan stav naspram nacizma ili fašizma kao modela uređenja hrvatskog političkog života, a talijanski utjecaj na sebe i svoju politiku nastojao je uvijek zamaskirati. Bio je silno lukav, vrlo prepreden, i to mu je polazilo za rukom. Moškov opisuje kako je govorima o neovisnosti uspijevao toliko oduševiti ustaše da su ga bacali u zrak i nosili na rukama. Razočaranje koje je nastalo retrospektivnom analizom Pavelićevih poteza zato je bilo duboko i gorko.

- Nakon atentata on se, priča Moškov, u dokolici torinskog zatvora ograničio na pisanje romantično-urotničkog romana pod naslovom ‘Lijepa Plavojka’, što mu je, izgleda, donijelo priličnu svotu američkih dolara i argentinskih pesosa od hrvatskih iseljenika, među koje se knjiga raspačala na tisuće primjeraka (čini mi se da je tiskana u Americi)...

U “Strahotama zabluda” (koje su u Italiji izašle pod naslovom “Errori e orrori”) Pavelić je vrlo upućeno i bez osobita pretjerivanja opisao boljševički sustav koji je nastao nakon Lenjinove revolucije. Ostalo je nepoznato kako je baratao s tako puno informacija i podataka, koji ipak nisu bili svima dostupni. Nije isključeno da je u tome imao veliku pomoć Mussolinijevih službi. Najveće razočaranje Moškov, dakako, doživljava nakon povlačenja u Austriju. Ono postaje sve dublje, pri čemu Moškov, između ostalog, navodi riječi koje su dvije žene iz Pavelićeve i Marine blizine čule iz usta “poglavnikovice”.

- One su (Dora Werner i Balenica) iz Marinih usta u prisustvu Pavelića čule najpogrdnije izraze na račun hrvatskog naroda, koje je nazivala ‘đubre’, ‘stoka...’, kaže Moškov pa nastavlja.

- U više se navrata Mara ovako izražavala. Kad joj je jednom Balenica malo oponirala, počela je uspoređivati Hrvate s Talijanima, ističući i hvaleći ove druga, kao najbolji, najplemenitiji i najkulturniji narod, govoreći za Hrvate sve obratno. Tom prilikom je pred Dorom Werner i Balenicom počela tvrditi da su se njen muž (tad ga više nije nazivala Poglavnik), a i ona sama ‘žrtvovali’ za hrvatski narod, ali da taj narod nije zaslužio nikad ničije žrtvovanje, da je to nazadni, podmukli, izdajnički narod koji ne zna što je sloboda, te da zato slobodu nije znao ni cijeniti ni braniti, da se Hrvati dobro osjećaju samo u ropstvu. Pavelić je bio kod ovih Marinih riječi prisutan, ali nije ni jednom riječi ni pokušao proturječiti svojoj ženi, koja