Expressa

Već sam govorio o nastavku odnosa Pavelića s Italijom, a sad bih htio iznijeti primjer koji paralelno obuhvaća i Pavelićevo nastojanje da se i kod Nijemaca, odnosno kod Hitlera, dobro plasira i postane im nenadoknadiv kao što je bio i Talijanima ‘insostituibile’, istodobno s njegovom metodom i radom uklanjanja njemu nepoželjnih, priča Moškov pa nastavlja:

- Kao što je vani u prvoj emigraciji prvenstveno nastojao sve svoje eventualne konkurente ili oponente, kao i one za koje je smatrao da su mogli takvima postati ili mu na najzgodniji način uklanjati ili onemogućavati, tako je i ovdje započeo istu svoju igru oprezno i lagano na način kao da on na svakog misli i kao da svakom suradniku vjeruje. Maček se osobno povukao, te bar Nijemcima i Talijanima nije mogao više trenutačno značiti, ali ga je Pavelić držao ipak na dohvatu ruke. Pred Talijanima Pavelića i inače nije mogao nitko nadlicitirati. Pred Nijemcima je stvar stajala drukčije. Najbolju vezu s Nijemcima imao je Slavko Kvaternik i do njegovog su mišljenja Nijemci svakako mnogo držali, a u početku vjerojatno i više nego do Pavelićevog, što se u Zagrebu i pričalo. Neki su smatrali kako je Pavelić držao Budaka za mogućega konkurenta kod Nijemaca, ali je to isključeno, među njima su bili drugi računi.

Pavelić je svakako vodio računa o činjenici da se Slavko Kvaternik i Budak nisu trpjeli još iz vremena prije NDH, a ista je netrpeljivost postojala i između Dide Kvaternika i Budaka. Taj njihov međusobni odnos, koji je na trenutke poprimao izgled neprijateljstva, bio je samo refleks odnosa Pavelića, odnosno Mare Pavelić, prema Budaku, kojeg Budak, izgleda, u početku i nije bio svjestan, tj. njihovog odnosa prema njemu. Pavelić je u vezi sa svim ovim prigrlio Kvaternika, obasuvši ga svim mogućim častima i naslovima, imenujući ga nekom vrstom svoga zamjenika i povjerivši mu brigu o vojsci. To je u početku izgledalo svima posve normalno s obzirom na Kvaternikovo držanje u vrijeme prije rata i u prvim danima rata, iako su mnogi držali da bi formalni Pavelićev zamjenik trebao biti Budak, kojeg se još od prije za takvog smatralo. Međutim, to je samo bio prvi čin, potreban Paveliću da se približi Nijemcima preko njihova poznanika i pouzdanika Kvaternika, kojemu su najviše vjerovali.

Pavelić je Kvaterniku prepustio potpunu brigu o organizaciji vojske, ali mu je odmah u obitelji, preko sina Eugena, spretno postavljao prvu zamku, odalečujući oca od sina. On je imenovao Kvaternika za ustaškoga krilnika i povjerio mu organizaciju i brigu nad ustaškim formacijama, ali mu je tu istovremeno neopaženo postavio svoju kočnicu, i to preko zapovjednika u ustaškoj vojsci, najprije generala Tomislava Sertića skupa s Didom Kvaternikom (ovome je dao neku vrstu kontrole nad opskrbom oružja u Ustaškoj vojnici). Pavelić je upućivao Sertića na Slavka Kvaternika da od istoga traži sve što mu je potrebno, a sam se slagao s Kvaternikom da Sertiću ne dade sve što mu je potrebno, služeći se s tim da je Sertić “zanovijetalo” (svjedok Dido Kvaternik). Pavelić je radio, dakle, na tome da svakako odijeli ustaše od Kvaternika i da ne odustaje od traženja njegove intervencije (Pavelićeve), s kojom ovaj nije htio namjerno nastupiti. Postavio je manje skrupuloznog i tada popularnog Jucu Rukavinu za zapovjednika Ustaške vojnice, znajući da će ovaj već dobro upućenu stvar dalje razvijati i da će njen tijek ići smjerom kojeg želi sam Pavelić, trudeći se jedino da ne bi raščistio pitanje dok se ne zaoštri do njemu potrebne mjere, a i tad neprincipijelno i konačno opet smjenom osobe.

Sve je to bilo upereno na dezavuiranje Kvaternika pred ustašama. Iako je bila od prvog trenutka vidna nesposobnost i kaotičnost Kvaternikova u organiziranju vojske, i tako očita posljedica ovoga, da su se domobranski oficiri, a i drugi funkcionari, počeli pitati i čuditi,

Pavelić je marksizam pod utjecajem Nijemaca smatrao opasnim judeoboljševičkim izumom

te stanje stvari prikazivati Paveliću - ipak on nije ni prstom maknuo da to popravi. Na primjer, govorim čisto sa stanovišta hrvatskog i NDH interesa, kako sam ih i smatrao za korisne. Ja sam svjedok da je u prvim mjesecima NDH u Zagreb stiglo oko 20-30 tisuća dobrovoljaca za vojsku, koje je sve Kvaternik odredio da se imaju vratiti, obrazlažući da je NDH “uređena država koja ne treba dobrovoljaca, jer će se u njoj služiti vojska prema donesenim zakonima o mobilizaciji godišta”. Isti slučaj dobrovoljaca bio je i u nekim provincijskim mjestima, kako su mi kasnije pričali neki domobranski oficiri. Kvaternik je to obrazlaganje javno iznosio, a istovremeno je izdao proglas o mobilizaciji dva ili tri godišta. Sad je