Mala vinarija u Svetoj Jani ima sve veća vina

U berbi 2017. Mike Rožića jako se osjećaju nove bačve. Ima ljudi koji to vole, ali 2018. je pravi primjer finog utjecaja drveta na vino

Rasla su na ulazu u podrum prije 50-ak godina tri trsa portugisca. Ujak mi je rekao da dva odrežem. Bio sam dijete i uplašio sam se. Utješio me rekavši da sigurno neću pogriješiti jer će onaj koji ostane biti najbolji. Danas, naravno, ne znam kakvi bi bili odrezani trsovi, ali ovaj je divan. Izgleda poput umjetnog, ali svake godine rodi kao lud, priča jaskanski građevinski poduzetnik Nikola Mika Rožić o panju koji se proširio duž cijelog prednjeg zida vinskog podruma u njegovu rodnu Prodinu Dolu u Svetoj Jani pokraj Jastrebarskog i ovih dana poput suncobrana štiti ulaz od vrućine. Portugizac je lijepo vidjeti, ali treba se kroz njega probiti u podrum kako bi se i vinski istinski uživalo. Mika se, sa sinom Tomislavom i zetom, Međimurcem Marijanom Jalšovcem, opredijelio za poprilično ambicioznu vinsku priču. Vidi se to već i po sortama. Chardonnay i sauvignon su vjerojatno najpopularnije bijele sorte na svijetu, a među široko rasprostranjenim internacionalnim rajnski rizling i sivi pinot najviše cijene ljudi koji se vinu posvećuju više nego što je uobičajeno. Sve četiri miješaju u Cuvee Sur lie, a od njih su 2017. napravili i Amforu. Grožđe u toj glinenoj posudi nabavljenoj u Gruziji namakalo se u moštu do 15. svibnja. Poslije prešanja kratko je vrijeme provelo u inoksu pa završilo na završnom “glancu” u starim drvenim bačvicama. Taj “postdiplomski” studij čeka i Amforu 2018., čiji je sortni sastav malo drukčiji. Pola grožđa je rizling, a ostalo je mješavina iz starog vinograda, jednog od onih kakvima se cijelo plešivičko vinogorje s pravom ponosi, iako malo tko zna koje su se sve sorte po austrougarskoj tradiciji sadile po tim goricama. Mika Rožić priča kako su jednu zvali čađavka, jer je bijela, ali zrele bobice imaju jaku ružičasto-bakrenastu boju kao, na primjer, sivi pinot, a drugu Majke Božje čislo. Čislo

je lokalni izraz za krunicu, a grozdovi su izdužena oblika s jako žutim bobicama koje nisu previše stisnute, što je čest slučaj s većinom vinskih sorata loze uobičajenih u ovom kraju.

Ambiciju pokazuje i stil. Nema u Mikinu podrumu vina koja će u prodaju sasvim mlada, još u godini berbe. Njeguju ih na kvascima uz okretanje bačava do sredine, čak i kraja svibnja, pa pune u boce i tek nakon berbe prošlogodišnja vina spremna su za tržište. mbiciozne su, za relativno malu vinariju, i drvene bačve talijanskog proizvođača Garbellotto. Ima ponešto velikih, ali mahom su to manje posude poznate kao barrique. One su ”krive” i zato što smo više uživali u vinima iz 2018. nego u godinu dana starijima koja su, u stvari, sad u punoj snazi. No drvo im je dalo previše. Smisao drvenih bačvi je mikrooksigenacija. U vino ulazi mala količina kisika, koja ga poboljšava. Ako je kisika previše, vino prebrzo stari. Pojam mikrooksigenacije izmišljen je kako bi ga razlikovali od oksidacije, koja znači hrđanje kod metala, a truljenje ili starenje kod živih organizama. Berba 2017. bila je u novim bačvicama i povukla je puno aroma koje daje drvo. Kod nježnijih sorti, poput sauvignona, gotovo su prekrile osnovne karakteristike vina. Takva vina imaju svoju publiku, no sirovina za ova bila je toliko dobra da ju je šteta sakrivati drvetom. Snažnijem chardonnayu te crnom cabernet sauvignonu nove bačvice nisu toliko smetale. Kako vino boravkom u bačvi iscrpljuje “drvene” arome, već je sljedeća berba, dakle prošlogodišnja, vrlo dobra. Osjeti se da su vina bila u bačvicama, no vrlo decentno. Ako se zadrži prošlogodišnji stil i u berbama koje slijede, iz Prodina Dola će stizati sve bolja vina i uz povremeno obogaćivanje podruma novim “baricima”.

A