Expressa

Mrtvi fazani u jatima lete iznad naših glava, mrtvi fazani lete, a ni jedan ne pada. Što je pjesnik, poslužimo se pitanjem iz osnovnih škola, ovim htio reći? Politička elita - a spomenuti su stihovi pisani 1981. ili 1982. godine, neposredno nakon Titove smrti, u vrijeme kolektivnog predsjedništva - bila je već standardno mediokritetska. Sve što je stršalo, posječeno je. Karizmatik je umro, stari se hrast srušio, a u njegovoj sjeni, kako to već biva, nije izraslo ništa veliko (i njegovom krivnjom, ili samo njegovom krivnjom), no to nije umanjivalo snagu njihove žudnje za moći. Oni su fanatično težili veličini i slavi, kao što teže i danas. Nad našim je glavama letjela loša vlast, oni i dalje lete, ne padaju, mada su mrtvi - u njima nema ideje, vizije, nema mašte, nema ničega osim gole ambicije, koja je i dalje sasvim pristojno pogonsko gorivo za let u domaću političku stratosferu. Branimir Džoni (Čupko, Đango) Štulić, vlasnik dvojke iz hrvatskog i književnosti, veliki je mag malog jezika. Zapanjujuće je koliko mogućnosti čitanja, u više režima, država i društava, pruža njegova čudnovata poezija, nedovršena, nedorečena, evidentno kritična, beskrajno hrabra, fokusirana na trajne ciljeve i zato tako aktualna. Od “mrtvih fazana”, najčešćih pitomaca naših političkih škola, preko “kurvinih sinova” do učenih i knjiških ljudi koji su se istrošili, sve lijepo i čitko funkcionira i danas. Bilo bi ljepše da je Džonijeve stihove pregazilo vrijeme i da je naša elita otporna na njegove primjedbe, ali je obrnuto, oni su još gori, a vrijeme gazi nas, dok je Džoni jednako zimzelen kao u vremena kad je još sanjao Fendera te nosio bradu i brkove.

Kolinda Grabar Kitarović uporno, primjerice, sebe naziva “državnicom”, pri čemu posve zanemaruje činjenicu da su državnici ljudi koji neko društvo izmijene tako snažno da generacijama koje dolaze ostave nove, zdrave i snažne temelje. Otto von Bismarck, uzmimo samo taj primjer, ujedinio je 26 njemačkih kraljevina, kneževina, pokrajina, vojvodstava i drugih regija u jednu veliku i moćnu državu, koja će stotinu godina kasnije biti najmoćnijom silom Europe. Bismarck je izmislio i moderni sustav mirovinskog osiguranja, a popove koji su se miješali u politiku slao je u tamnicu bez milosti. Kad je on krenuo u kurikularnu reformu, jasno je poručio Crkvi da makne ruke dalje od škola te je Crkva taj savjet - htjela, ne htjela - morala poslušati. “Do 1875. uhićeno je više od 200 svećenika, s više od 130 urednika novina. Petorica biskupa u Pruskoj bila su prisilno svrgnuta, a gotovo 1000 župa lišeno je svojih svećenika”, piše catholicculture.org. Tako je “željezni kancelar” željeznom silom ostvario mogućnost prosvijećenosti, koja kod nas ostaje - kako vidimo - samo mogućnost. To je ponovno naša situacija s reformom obrazovnog sustava: političkoj i crkvenoj eliti odgovara neprosvijećen, zatupljen, fanatiziran narod koji se od misije - iskoraka - progresa, brani na mrtvoj straži. To je pojam iz vojske koji znači da se na one koji se vrzmaju oko vašeg zabrana prvo puca pa onda pita za osobne podatke. Crkva tako pokušava ukloniti Blaženku Divjak s mjesta ministrice - njima ni takva reforma obrazovanja, koju HNS koristi kao smokvin list za političku trgovinu s HDZ-om, ne odgovara. Crkva u dječjim rukama ne želi vidjeti ništa osim katekizma. Džoni sigurno nije pjevao o njoj, Crkvi, nego o njoj sličnima, ali toliko bolje po dugovječnost njegovih pjesama. I što preostaje čovjeku u takvom društvu: samo očaj, eskapizam i izolacija