Expressa
Oba lopovi - jedan igrom slučaja, drugi po naravi, formuliraju u ovom kratkom dijalogu temeljne koordinate današnje hrvatske političke ekonomije - njezinu dogovornu prirodu, relativnost njezine pravde, odsustvo države kao represivnog mehanizma. Ja tebi, ti meni, ko je jamio, jamio je, vrana vrani oči ne kopa - pa nije li to realna preambula nepisanog hrvatskog ustava? Nekoliko ministara koji su nedavno pali, i poneki uglednik koji je još na nogama, prakticiraju isti tip suradnje: političar daje ministru, ili npr. gradonačelniku, neki milijunski posao, a ovaj mu vraća darom (sagradi mu kuću, kupi Mercedes, udomi sina...) - učini mi, učinit ću ti. Sve se vrti oko imovine, novca, kuća, luksuza, i ne pita se za cijenu. Formula je mafijaška: hoću sad i hoću sve, a “žetončići” se za tu igru uvijek nađu.
U filmu “Kuća” (Bogdan Žižić, 1975.) Fabijan Šovagović opet glumi moralno posrnulu personu, ali ovoga puta njegovo posrtanje ide vrlo postupno. Šovagović glumi direktora Branka, starog partizana, asketa koji je zadržao komunističke ideale. Pored njega su mladi direktori koji se bogate uz pomoć mita, bivši partizani koji su prihvatili hedonizam i naselili se u židovske vile čiji ih bivši vlasnici nimalo ne zanimaju, te pehisti, luzeri koji su završili u zatvoru zbog kokošarenja (Krešo Zidarić). To znači da je socijalistički ideal realno već odavno bio otpisan i služio samo kao mamac za naivce, uglavnom mlađe dobi i još zelene. Kad je Titov diplomat Ivo Vejvoda odmah po završetku rata pitao Sretena Žujovića zašto se vrh Partije smjestio u vile na Dedinju, Žujović mu je odgovorio: “Pa za to smo se borili”.
Žarko (Krešo Zidarić) pijan, na proslavi 50. rođendana druga Branka, pripit najavljuje da će reći ono što mu je na duši, “makar ga opet zatvorili”. “Tri godine zatvora”, kaže on, “ne mogu zaboraviti... Mene još uvijek bole one tri godine, kad drugi španciraju”.
Ljudi za stolom ga zaustavljaju u opasnoj tiradi, ali on nastavlja: “Ja volim, cijenim i poštujem druga Branka, jer je ostao isti onakav kakav je i bio. Svi smo mi, molim lijepo, počeli s najboljim namjerama. Svi. A gdje smo danas?”. Gdje smo?
Branko Tuđen, omiljeni novinski trbuhozborac pokojnog predsjednika, nedavno je u jednoj kolumni priznao da mu je Tuđman, u nekom razgovoru o tajkunima, priznao kako je znao pravu narav pretvorbe i privatizacije. Evo te Tuđenove rečenice: ( Večernji list, 27. kolovoza 2019.)
- Jednom mi je prvi hrvatski predsjednik Tuđman, kad smo raspravljali o pretvorbi, rekao: Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošteni način? Mogu odoljeti svemu osim iskušenju, kaže neki engleski cinik. Šovagovićev Branko je živio kao svetac, neporočno, čestito, partizanski, sve do prvog iskušenja koje mu je život poslao u obličju Jagode Kaloper, koja želi obnoviti 12-erosobnu kuću koju su komunisti pogreškom uzeli njezinu ocu. E tu Branko upada u iskušenja - on za to, iako je direktor, nema novca pa novac traži od Žarka...
Branko: Trebaju mi dva milijuna dinara i to već za sutra.
Žarko: Čekaj, možda ja tebe ne razumijem. Govoriš o dva stara ili dva nova milijuna? Jer ako se radi o dva stara milijuna, toliko je upravo Mara prije par dana dala za neki stari sekreter. Barokni, navodno, ne znam. Dakle, dva stara milijuna je jedno, a nova nešto sasvim drugo.
Branko: Pa naravno da govorim o starim milijunima. Tko uopće razmišlja o novim?
Žarko: Pa daj budi ozbiljan. Dva stara milijuna nisu nikakvi novci, naročito ne za tebe.
Branko: Nažalost, jesu. Moja plaća nije mala, ali ipak jesu.
Žarko: Pa tko govori o plaći?
Branko: Nego o čemu govorimo?
Žarko: Ti živiš samo od plaće? Molim te, ponovi mi to još jedanput?
Branko: Pa naravno da živim. Stotinu hiljada ljudi živi samo od plaće. Mnogo manje od moje.
Žarko: O, da, da. Ima i toga. A jesi li ikad pomislio otkuda tolikim ljudima koji imaju manje plaće od tebe toliki automobili na ulicama, vikendice, djeca na studijama, janjetina, svaku večer špriceri, odakle?
Branko: I ti hoćeš reći da je sve to od nezakonitog i nedopuštenog rada? Žarko: Ja ne ulazim u to. Ali reci mi - odakle to.
Branko: Ljudi rade.
Žarko. Radiš i ti, rekao si. Ne želim dalje s tobom diskutirati. Trebaju ti dva milijuna. Dobit ćeš sutra u uredu.
Potom Branku trebaju još dva milijuna, pa još dva, pa još dva - i na kraju završi u zatvoru. I ovdje uočavamo današnju situaciju - jesu li Sanader, Vidošević, Mamić, je li sva ta nouveau riche klasa, sve što posjeduje kupila samo od plaće? Temelji naše “kuće” su, dakle, postavljeni davno, samo dok se 1975. još išlo u zatvor - makar za krupnije krađe - danas se ide na guljenje krumpira. “Medeni mjesec” (1983.), rad Nikole Babića nastao osam godina nakon
U ‘Kući’ Bogdana Žižića (1975.) Otokar Levaj objašnjava Šovi kako je uzimanje mita od pet posto ‘normalna stvar’. Nekoliko godina kasnije Šarinić isto govori Udbi