Neshvatljiva mi je potreba kloniranja potrošenih simbola
Pravi i jedini spomenik domovini Hrvatskoj zapušten je i napušten na padinama Medvednice, tu iznad Zagreba
Sam Bandić je naglasio kako će tri objekta činiti Spomenik domovini: Zid svjetlosti, Ara s vječnom vatrom i Portal-paviljon, te kako će jedan dio spomenika biti izgrađen od staklenih opeka koje su dizajnirane u češkoj majstorskoj radionici. Drugi objekt je kameni monolit od tri metra, dok je treći element portal dugačak 30 metara od posebnog polimernog materijala koji će biti uvezen iz Nizozemske. Toliko o famoznom hrvatskom identitetu…
Bandić je dalje izjavio kako će to biti “spomenik za cijelu povijest i mjesto hrvatskog identiteta koji je temeljen na patnji”. Još mi je neshvatljiva hrvatska potreba za umnažanjem potrošenih simbola te ta sveprisutna psihopatološka sklonost patetici, kako stvarnoj, tako i onoj manipulativnoj. Ako si zaista utvaraš da si pobjednik, onda ne cmizdriš o žrtvama i o patnji i smisao izgradnje jednog navodno monumentalnog spomenika ne pronalaziš u jadu i boli. Teško je ne povući paralele i primijetiti kako je poput ove Bandićeve i ona jugoslavensko-partizanska patetična arhitektura (i kultura) bila shizofrena: identitet žrtve i identitet pobjednika u jednom paketu. Nije onda ni čudo što mnogi Hrvatsku danas posprdno nazivaju “slučajnom državom”. Bandić i njegovi jarani im daju za pravo. Što je sljedeće? Križ od stotinu metara na vrhu Sljemena?
Za razliku od Bandića, bio sam uvjeren da se “mjesto hrvatskog identiteta” zove Republika Hrvatska, a ne spomenik na nekoliko metara kvadratnih. Dakle, suprotno Bandićevoj dehumanizaciji Republike Hrvatske, mišljenja sam da su svi građani i građanke Republike Hrvatske “mjesto hrvatskog identiteta”. Suglasan sam da s tezom da su Hrvatskoj potrebna monumentalna zdanja, ali važno je naglasiti kako je najveći i najljepši spomenik za jednu državu upravo bogata, socijalno osjetljiva i zakonski uređena država u kojoj svi građani imaju pravo, slobodu i mogućnosti osmisliti svoj život i vlastitu svakodnevicu, a ne da se konstantno nekome povlađuje, ulizuje ili igra oko stola. eć neko vrijeme ne osjećam neku empatiju prema većini hrvatskog biračkog tijela. Otkad se sjećam, Bandić je gradonačelnik u Zagrebu: redovito ga biraju i još redovije ih zabavlja na Jelačićevu trgu. Za sve te grahojede nemam više empatije te sam mišljenja da upravo u njihovom slučaju vrijedi onaj nedovršeni aksiom kako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Tko god nasjedne na ovu posljednju Bandićevu podvalu i njegov pokušaj da se grogiranom biračkom tijelu podvali kao novi Tuđman, nije ni zaslužio ništa bolje nego da mu Bandić cijelu vječnost vedri i oblači.
No, možda su Bandić i Plenković zaista u pravu. Možda je ovaj spomenik upravo ono što nam nedostaje do potpune sreće. Ali tko zna? Tko to može znati? Samo neki stoper ljut što ih prstom prati…
V