Dao nam je sliku današnjeg svijeta u kojem čovjek mrav gine strojnom brzinom
Prije točno sto godina Robert Musil pozivao je u berlinskom književnom časopisu Die Neue Rundschau da se Austrija priključi Njemačkoj. Time je “jedan od najintelektualnijih književnika u posljednjih sto godina”, književnik bez kojeg njemačka književnost ne bi bila zamisliva kakva je danas, postao jedno od prvih velikih imena građanske Austrije koja su istupila s takvom idejom. Napisao je da je “zasebna austrijska kultura ionako samo legenda”. Nije to bilo niti izbliza s onih pozicija zbog kojih je 1938. došlo do Anschlußa Austrije Trećem Reichu. Upravo suprotno. Čovjek koji je tad bio i tjelesno i duhovno izranjavan paklom Prvog svjetskog rata samo nekoliko mjeseci ranije zdušno je podržao programe Njemačke revolucije s kraja 1918., redom na liniji ideja Heinricha Manna, Kurta Wolffa i Bruna Tauta o “Političkim vijećima intelektualnih radnika”.
A tu su se navodili i konfiskacija imovine iznad određenog imovinskog cenzusa te društvena preraspodjela i pretvorba kapitalističkog ekonomskog sustava u radničko upravljanje, jako puno stvari za koje su se tih dana borili ljudi poput Rose Luxemburg i Karla Liebknechta. Njemačka izmučena svjetskim ratom svojih najkrupnijih imperijalnih gospodara bila je željna pravde, kruha i pacifizma, pa ako tog studenog i nije postala Slobodna socijalistička republika, postala je Weimarska Republika, građansko društvo oslobođeno “Kakanijanaca”, o kojima je Musil poslije pisao u svom velikom romanu, svom životnom djelu “Čovjek bez osobina”. Samo, kao što je Weimarska Republika u sljedeće desetljeće i pol pala kao žrtva ekstremnog nacionalizma izraslog iz izgladnjele, traumatizirane i iskompleksirane nacije sve do razine utjelovljenja čistog zla, dakle kao što je pala pod plimom nacista, NSDAP-a i Hitlera, tako je i Musil postao progonjen čovjek. Zato “Čovjek bez osobina” i jest izlazio u dijelovima, točnije dva za njegova života, 1930. pa 1933., a treći posthumno kao pokušaj rekonstrukcije konačnog završetka Musilova životnog djela, na kojem je radio posljednjih 21 godinu života. Fraktura je prva dva dijela izdala 2008. i 2013., a sad konačno i treći. “Moderni čovjek živi u standardiziranom, krutom, isušenom svijetu. Uzroci ovog uništenja su odvajanje jedinke, podjela rada, izolacija, razdvajanje”, tako je pisao.
Pisao je o megalocivilizaciji u kojoj je čovjek mrav uništen strojnom brzinom, pri čemu nema skoro nikakvu šansu razviti vlastitu osobnost.
Izučavao je strojarstvo,
prošao kroz vojnu naobrazbu, ratovao na talijanskom bojištu, pisao o želji da bude djevojčica, haračio u javnim kućama, a preko noći su ga zabranili u vlastitoj domovini prema odluci SS-ova Reichsführera Heinricha
Himmlera
počinju se ocrtavati elementi onoga što će puno desetljeća kasnije pisati u “Čovjeku bez osobina”. Cijelog života osjećao je snažnu povezanost s tom svojom sestrom. Povjesničari koji su analizirali njegov život u tome su pronašli uzroke zbog kojih je Musil u kasnijim godinama u svom dnevniku pisao o povremenoj želji da bude djevojčica. Neki drugi su, međutim, razloge tih njegovih rodnih identitetskih traženja sebe tumačili kao posljedicu, u ono doba bi se to tako reklo, “nerazjašnjenih” druženja njihova obiteljskog prijatelja Heinricha Reitera s majkom malog Roberta. Vjerojatnije je, međutim, da je posrijedi ipak bilo
Tehnička vojna akademija u Beču, što je vodilo artiljerijskom časniku. Ali nije to bilo to. Te godine, 1898., Robert Musil kao da je otkrio sebe. Odustao je od vojske, otac mu se s tim složio i uzeo ga je na studij strojarstva kod sebe u Brünn. Gutao je istodobno Nietzschea, Maeterlincka i Ralpha Walda Emersona, jurio je ispucavati se kroz sportove, živio je punim plućima svijet iz kojeg je cva
rođen u Češkoj i ništa nije upućivalo na to u kakvog će pustolova izrasti. Nadbiskup Olomouca sigurno nije imao pojma što je posredno prouzročio kad je tom 19-godišnjemu mladiću 1887. dodijelio stipendiju za studij katoličke teologije. Alois Musil pokazao se briljantnim studentom, četiri godine poslije postao je i katolički svećenik, a u naletu na doktorat otkrio je studij orijentalnih jezika i sav se posvetio izučavanju poveznica monoteističkih religija, školovanju na sveučilištima u Londonu, Berlinu, Cambridgeu, Beču, Bejrutu... Ako je netko nekad nalikovao na lik Indiane Jonesa, Alois Musil bio bi među najozbiljnijim kandidatima. Već od kraja 19. stoljeća išao je na mnoga putovanja na Bliski istok, u “svetu zemlju”, posebno istražujući Jordan. Njuškao je po antičkoj Petri, otkrivao špilje, građevine i ostatke iz doba dinastije Omejida, odnosno Omedijskoga kalifata. Alois Musil bio je onaj koji je otkrio Qusair Amru, dvorac usred pustinje, star 13 stoljeća.
Da se danas može na tren vratiti među žive, Aloisa Musila bilo bi malo sram što je upamćen i kao onaj koji je u pokušaju da odnese, danas će se možda i prestrogo reći - “da ukrade” fresku “Šest kraljeva”, jer mu crteži kopije nisu bili dovoljni, fresku gadno oštetio. Indiana Jones, rekli
Otac mu je bio sveučilišni profesor strojarstva. Majka mu je bila kći Franza Wavera Bergauera, čovjeka koji je za austrijsko carstvo gradio željeznice
smo? Ipak, on je uvelike pridonio proučavanju Bliskog istoka. Toliko da ga je carska vlada tijekom Prvog svjetskog rata poslala na Bliski istok kako bi tamo uništio pokušaje Britanaca, odnosno Ujedinjenoga Kraljevstva, da potakne arapsku revoluciju u Otomanskom Carstvu. A to je značilo da je on bio na jednoj, a Lawrence na drugoj strani. Slovio je za “sivu eminenciju” na dvoru Habsburga, putovao je na Bliski istok s bratom kasnije carice Zite, krajnje zločesto znali su ga zvati i bečkom verzijom Raspućina. I Berlin i Beč u njega su polagali veliko povjerenje u diplomatskim i obavještajnim pohodima na Bliski istok u tom ratu. Kad je riječ o Robertu Musilu, taj mladić bio je u najmanju ruku fizičkih i intelektualnih kvaliteta za to, čak i za puno više. Uza sve one studije, primjerice, naprosto je usput naučio latinski i starogrčki, i to istodobno dok je radio stvari poput izuma svog instrumenta “krug za boje”, proučavao prirodne znanosti, pratio otkrića iz psihologije, pratio književnost... Osnovne razlike između njega i “češkog Lawrencea” bile su, prvo, to što je Robert Musil bio oduševljen kulturnom revolucijom Zapada i kritičan prema carevima, a, drugo, obožavao je žene. Vjerojatno u svojim pohodima po javnim kućama pokupio je sifilis, od kojeg se u ožujku 1902. morao liječiti živom. Nije to bilo ništa posebno za to doba. I hrvatski slikar Josip Račić imao je takvih problema, samo što nije imao snage nositi se s tim, liječiti i staviti ljubav prema izvjesnoj djevojci na čekanje kako je ne bi zarazio, pa se 1908. ubio iz pištolja. Musil se izliječio.
Nekako u to doba upoznao je devet godina stariju Valerie Hilpert, slavnu pijanisticu, poznatu i kao strasnu planinarku i kao ženu oduševljenu mističnim. Preko ušiju zaljubljeni mladić oblijetao ju je, citirajući Nietzschea, posebno “Tako je govorio Zaratustra”. I uspio je. Navodno je vijest o smrti Nietzschea doznao u njenom krevetu. Vijest ga je tako potresla da je na nekoliko dana odlutao u Alpe, sam samcat, samo s Emersonovim “Zaratustrom” u ruci. Navodno je to bio trenutak transformacije čovjeka iz materijalnog, što je također unio u svog “Čovjeka bez osobina”.
Za Musila bile su to divne godine - 1906. napisao je ono što je prevedeno kao “Pomutnje gojenca Törleßa”. I svi izdavači redom su ga odbili s tim čudnim rukopisom s kojim ih je obilazio. Tko zna što bi bilo s tim austrijskim književni
Imetak i njegove obitelji i njegove supruge Marthe požderali su prvo rat, a potom i postratna inflacija. Vremenom se istopila i postratna naknada
kom, dramatičarom, esejistom i pripovjedačem da se nije sjetio pomoć tražiti od Alfreda Kerra, tad već cijenjenoga kazališnoga kritičara i spisatelja. Kerr je bio toliko oduševljen onim što mu je donio 26-godišnji Musil da mu je pomogao od pronalaska izdavača do završne redakture, promocije i distribucije debitantskog romana iz snova, koji je oduševio modernističke krugove.
Otvorio mu se svijet. Postao je bibliotekar na Technische Hochschule u Beču. Godine 1911. vjenčao se s Marthom Marcovaldi. Potom je počeo pisati za Die Neue Rundschau, surađivao je s
Kafkom... I onda, u rujnu 1914., sve je počelo ići kvragu. Musli je pokleknuo pod ratnim bubnjevima i objavio u listu svoj “Europäertum, Krieg, Deutschtum”. Bio je to esej s izrazima poput “rata”, “ljepote”, “hrabrosti vojnika”, “bratstva” i sličnog u istom kontekstu. To što je tijekom rata, nakon što je obolio, i poslije rata pisao u vojnom časopisu, bilo je pitanje preživljavanja i ne može mu se predbaciti. Ovaj esej iz 1914. bio je, međutim, jedini njegov trenutak u kojem se pokazao kao potpuno nespreman za brutalni pakao, spiralu propasti stare Europe. Uostalom, milijuni su tad u daha kojim se nastojalo održati na životu – samo neorganska gomila materijala. Petogodišnje ropstvo rata u međuvremenu je razorilo najbolji dio mog života. Novi početak previše se odužio, prilika da se prikupi snaga prekratka. Odustati ili ustati jedini je izbor koji je preostao, kakav god bio.”
Izbor je i u njegovu slučaju bio slab. Imetak i njegove obitelji i njegove supruge Marthe požderali su prvo rat, a potom i postratna inflacija. Vremenom se istopila i postratna naknada koju je primao. Ironično, bilo je to doba u kojem je počeo dobivati književna priznanja, u