Puno je fotki iz rata, ali ova Blage Zadre je magična. Nedjelja, 8. 9. 1991. godine
Kako je snimljena rijetka fotografija na kojoj Zadro pretrčava prugu, gdje je neprijatelj čekao i najmanju pogrešku branitelja grada
Bila je to nedjelja, točan datum je 8. rujna 1991. godine, 12 sati. Rat još nije bio u pravom zanosu, ali miris straha bio je u zraku. Otišli smo do kriznog stožera u Vukovaru i htjeli smo ići vidjeti silos u polju u kukurizištu. Pristali su, a do tamo nas je vodio glavom i bradom Blago Zadro, tadašnji zapovjednik 3. bojne 204. brigade HV-a za Borovo naselje i Trpinjsku cestu. Kako bismo došli do do silosa, morali smo prijeći prugu, a tu je neprijatelj vrebao i čekao neku pogriješku kako bi pucao. Hrvatski vojnici stavili su vlak i uz pomoć njega, skrivajući se od neprijateljske vojske, prelazili je. Na putu do silosa prvi je prugu priješao Blago Zadro kako bi bio siguran da je sve čisto, a u povratku on je bio zadnji. U čučnju su prelazili i čuvali glavu. Kad sam prešao, okrenuo sam se i ‘opalio fotografiju’ svojim fotoaparatom Minolta 9000. Sunce je pržilo, a Zadro je s puškom i motorolom u šprintu stigao do nas, počeo je priču fotograf Mišo Lišanin, tada 24-godišnji mladić zatečen usred rata.
Mišo je bio student, ali nije htio sjediti doma pa je tražio od HRT-a da ga vode sa sobom na ratište. Preko svog profesora koji ga je povezao s Večernjim listom postao je njihov fotoreporter. Fotografija je nastala slučajno i neplanirano te je bila splet okolnosti. Mišo je oko ramena uvijek imao svoj poluamaterski fotoaparat Minoltu 9000.
- Stalno sam žicao od HRT-a da i mene uzmu kad idu raditi reportaže te su oni pristali. Kako u Vukovaru nismo mogli razvijati fotografije, te sam filmove slao u Zagreb. Tako se i ova fotografija razvila u labosu Večernjeg lista. Bila je vrlo tamna, vagon je bacao sjenu na Zadru. A kad su je razvijali, bilo je prašine i cijela slika je bila vrlo nezgrapna i puna nekih crta. Ni lice mu nije bilo zorno prikazano. Iako sam bio amater i bez velikog iskustva, nisam bio zadovoljan. Ali uz pomoć kolega, prvenstveno Patrika Maceka, uspjeli smo je srediti tako da bude koliko-toliko uredna - rekao je Mišo te je dodao da je ovo rijedak prikaz Zadre u pokretu.
- Mogu skromno reći da je fotografija posebna jer nije namještena i pozirana. Na njegovu licu se ne može vidjeti ni strah, ali niti zabrinutost. Vidi se čovjek koji točno zna što i kako radi. Prikazuje se zapovjednik u akciji. Pustio je prvo nas, a onda je došao za nama da nam pazi na leđa. Bio je vrlo pokretan i miran. Na tome mjestu je bilo puno pucnjava od strane četnika. Tu se gubila glava, ali Zadro je bio hladan kao špricer. Iako nije imao vojno obrazovanje, uvijek je mislio dva koraka unaprijed. Mogao je poslati nekog običnog vojnika da nas odvede do silosa, ali nije. On je sam kao zapovjednik vodio nas novinare da nam prikaže strateško mjesto za obranu. Kad god ga je netko trebao pitati nešto, uvijek je bio spreman razumno i mirno odgovarati. Nikad ga nisam vidio nervoznog, ljutog ili uplašenog - kazao je Mišo.
Blago Zadro se kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine s obitelji u Borovo naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici Borovo i osnovao obitelj. Početkom demokratskih promjena aktivno se uključio u politički život toga kraja, bio jedan od osnivača HDZ-a u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, postao je prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom agresijom. Kao zapovjednik 3. bojne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane grada Vukovara u Borovu naselju. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeni su
Znate gdje sam, s kim živim i gdje radim. Ključ je u vazi za cvijeće pokraj vrata. Uđite u kuću, ali ne znam kako ćete ili hoćete li uspjeti izaći iz moje kuće
Milu Dedakovića Jastreba nije se smijelo slikati, a ni otkrivati identitet. Vojne akcije vodio je iz podruma s bijelim ručnikom oko vrata i s tri motorole
Nedavno je na sjednici Gradskog vijeća grada Vukovara došlo do jednog opskurnog incidenta. SDSS-ov vijećnik Srđan Kolar dao je gradonačelniku Ivanu Penavi statut Vukovara isprintan na ćirilici, uz latinični natpis “Da se bolje razumijemo”. Za sve one koji nisu upoznati, “Da se bolje razumijemo” je akcija SNV-a, čiji je cilj skinuti stigmu s ćirilice i poslati poruku da korištenje tog pisma u privatnoj ili javnoj upotrebi ne ugrožava nikoga u Hrvatskoj, a pogotovo ne većinski narod. Gradonačelniku Penavi nije se svidjela akcija srpskih vijećnika te je ćirilični statut grada Vukovara iz revolta bacio na pod. Mediji navode kako je Penava izrekao “kolosalne” riječi: “Ovo smatram činom puzajuće velikosrpske agresije Milorada Pupovca i SDSS-a. Vukovar kleknut i pasti u velikosrpsku retoriku i agresiju - neće”. U kojem svijetu on uopće živi?
Ovaj tekst bi najbolje bilo i početi i završiti onom urbanom doskočicom: “Potukla se dvojica zbog latinice i ćirilice, pa se na kraju na prekršajnom sudu i jedan i drugi potpisali - palcem”. Ova tragikomična crtica dovoljno govori onome tko želi razumjeti problem. No da je malo više razumijevanja, za ovakvim pošalicama ne bi ni bilo potrebe. Iako je ovdje problematično to što se i jedni i drugi služe ćirilicom kako bi, po ne znam koji put, (iz)manipulirali vlastito biračko tijelo, hrvatska odbojnost prema ćirilici je teško razumljiva te u svojoj biti duboko antikulturalna i besramna.
Ćirilica nikome nije napravila nešto loše. Riječ je o starom slavenskom pismu kojim su se služili i Hrvati. No fiksacija nije ovdje na samom pismu, nego na svojevrsnom kažnjavanju hrvatskih građana srpske nacionalnosti, jer su neki u ime Srba razrušili grad i to je za nacionaliste dovoljno opravdan razlog zašto sad svi ostali moraju biti kažnjeni. No ako među vukovarskim Srbima zaista ima ratnih zločinaca, zašto ih se ne procesuira? Zašto se eventualni dokazi o srpskim zločincima u Vukovaru ne proslijede DORH-u? Što se još čeka? Zašto bi se većina vukovarskih Srba koja, usput rečeno, nema nikakve veze sa zločinima trebala nekome ispričavati? Zašto bi im se zabranjivala ćirilica?
Gradonačelnik Penava je očito zaboravio da je ćirilica u Vukovar uvedena 16. srpnja 2009., izmjenom Statuta grada Vukovara. Za uvođenje ćirilice glasovali su vijećnici njegova HDZ-a (11), dvojica HSP-ovih vijećnika (2) i trojica vijećnika SDSS-a (3). Tad je Penava licemjerno šutio, a sad glumi uvrijeđenu frajlu i igra na kartu sirovih nacionalističkih emocija dok ni sam nije siguran želi li istupiti iz HDZ-a ili se pak kandidirati za predsjednika spomenute stranke.
Suprotno Penavinim interpretacijama, u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina ne postoji riječ “ako”, koja bi se odnosila na nešto tipa “ako se nekome ne sviđaju ova prava nacionalnih manjina iz ovoga zakona, onda ga se i ne mora primijeniti na određenome mjestu ili u određeno vrijeme”. Ako se jednom gradonačelniku tolerira ignoriranje odluka Ustavnog suda i širenje nacionalističke histerije, što tek onda očekivati od običnih smrtnika? Umjesto da takav profil političara bude kažnjen kao primjer ostalima, gospođa predsjednica Grabar-Kitarović koketira s njim i daje mu važnu ulogu u izbornom stožeru za predsjedničke izbore. Da je RH ono što sad nije i da premijer Plenković nije ono što sad jest, Penava bi sad bio vodonoša na nekoj baušteli u Irskoj, a ne gradonačelnik koji ignorira hrvatske institucije i širi nacionalističku histeriju. eni zaista nije jasno na koju je uopće foru spomenuti Penava došao do gradonačelničke pozicije u Vukovaru. On je tipičan HDZ-ovac koji hrvatskom društvu nema ništa drugo ponuditi osim pitanja: “Gdje si bio ’91.?”. Ne znam tko ga je instalirao na mjesto vukovarskoga gradonačelnika, ali mišljenja sam da bi bilo bolje da je na tu poziciju
Mdošao netko kome je, za početak, jasno da je on/a gradonačelnik svih građana Vukovara, a ne samo onih koji su u HDZ-u. Zadaća vukovarskoga gradonačelnika je ujediniti sve snage spremne raditi na razvoju i boljitku Vukovara privlačenjem novih investitora, pogodovanjem poduzetništvu i povezivanjem s potencijalnim partnerima i relevantnijim društveno-gospodarskim faktorima. Iako je u svojoj predizbornoj kampanji obećavao upravo takav pristup, Penava se brzo transformirao u stroj za huškanje. Umjesto da se bavi svojim poslom, on vodi neke ideološke bitke protiv imaginarnih neprijatelja kao da je ministar branitelja, a ne gradonačelnik.
Neovisno o tome tko ga gura i savjetuje, Penava je krivi čovjek na krivome mjestu. Posljednje što Vukovaru i Hrvatskoj treba jest politički impotentan nacionalist bez ikakva sadržaja koji svoju poziciju čuva i održava huškanjem na hrvatske građane srpske nacionalnosti. Koliko je HDZ-u zapravo stalo do Vukovara, dovoljno govori činjenica da su onakvog diletanta postavili na čelo ponosnog Vukovara. z njegovih se javnih istupa može iščitati da je a) ozbiljno zaglavio u šovinističkoj spirali negativnih emocija i b) lakomisleno nasjeo na nečiju podvalu da može napredovati do samog vrha HDZ-a. Ivan Penava je tek jedan u nizu potkapacitiranih klimoglavaca i marioneta čija je zadaća ovaj put oslabiti i ugroziti Plenkovićev položaj.
No kad malo bolje razmislim, možda bi za cijelu Hrvatsku zaista bilo dobro da HDZ konačno preuzme jedan ekstremist i “jastreb” njegova kalibra kakvog nemali dio HDZ-ova članstva i priželjkuje, pa da konačno padnu sve maske te se ova politička stranka konačno razotkrije kao hardcore nacionalistička stranka koja ne trpi raznolikost i pravnu državu. Tako više nećemo morati sudjelovati u ovom vječitom igrokazu koji je dozlogrdio ne samo normalnim građanima RH, nego i glasačima HDZ-a.
I