Apsurdni svijet ‘čehovljevske’ Hrvatske na steroidima!
nastalom također prema Čehovu, koji je praizveden 18. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu, točnije, u dvorani za pokus Ansambla Lado. U toj predstavi, odnosno istraživačkom projektu, Jelčić je ponovno ušao u izravan, zabavan i duhovit, ali vrlo razrađen i domišljen dijalog s publikom. Također se na genijalan način, uz svesrdnu podršku cijeloga glumačkog ansambla, pozabavio pitanjem kazališne forme, ispitujući mogućnosti i granice režije, dramaturgije i glume na kanonskom tekstu “Tri sestre”. Pitanje “Je l’ vama, kao i nama, pun kurac provincije?” može se shvatiti kao jedan od važnijih lajtmotiva cijeloga komada jer se njime uspostavlja odnos između Čehova i čežnje njegovih junakinja za Moskvom te željom mnogobrojnih Hrvata za emigriranjem u zemlje u kojima ima posla i pravde, a nema korupcije i klijentelizma. Osim toga, iznimno aktualnog pitanja, Jelčić i cijela ekipa postavili su i niz drugih, kao što je pitanje važnosti obrazovanja u zemlji u kojoj “oni koji govore tri strana jezika i sviraju dva instrumenta nose macchiato onima koji su pročitali dvije knjige”, zatim vojske (ruski vojnici u jednom se trenutku pretvaraju u vojnike JNA), jezika (“sad ću učiniti nešto radikalno i počet ću govoriti ekavicom”), našeg odnosa prema prošlosti i sadašnjosti…
Od Čehovljeva teksta “Tri sestre”, koji se smatra jednim od međaša svjetske dramaturgije i kulture 20. stoljeća, zapravo je malo ostalo jer je original uzet samo kao polazište, tj. inspiracija za aktualiziranje Čehovljevih pitanja te suptilno progovaranje o nama i našoj recentnoj situaciji. Usprkos toj aktualizaciji ostala je osnovna ideja originala, pa tako Jelčićevi suvremeni junaci propituju aktualnost Čehovljeva teksta, kao i probleme i brige tri sestre,
kontekstualizirajući ih u Hrvatsku u
21. stoljeće. Pritom se bave pitanjem što donosi ili odnosi život u provinciji, a što bijeg iz te provincije, te odlazak u veliki grad – Moskvu, što u konkretnom hrvatskom slučaju može značiti Dublin ili München. Zanimljivo je kako svaki lik na svoj način aktualizira svoju sudbinu, postavljajući u prvi plan određeni problem i zatim ga pokušava riješiti. Također privlači njihov optimizam, koji se probija usprkos svemu – neostvarenim ambicijama i ljubavima te nikada dosegnutoj Moskvi kao simbolu izbavljenja, što upućuje na vjeru u bolje i sretnije dane.
Drugi, jednako važan i zanimljiv aspekt Jelčićeva autorskog projekta “Tri sestre” odnosi se na propitivanje uloge i statusa kazališne institucije, u ovom slučaju naše najveće nacionalne kuće – HNK, u 21. stoljeću, kad se teatri u Hrvatskoj, ali i širom Europe, bore za publiku i financije. U tom kontekstu predstava je izmještena iz pozlaćenog okruženja HNK i postavljena u dvorani za pokuse Ansambla Lado, odmah preko puta nacionalnog teatra, gdje sve djeluje pomalo derutno, “domaće” i krajnje neslužbeno. Želju za demistificiranjem kazališta kao posvećenog hrama kulture Jelčić je pokazao već prije nekoliko godina, kad je glumac u njegovoj predstavi “Na kraju tjedna”, uprizorenoj također u HNK, umlatio jednog baroknog anđela obješenog na ogradu lođe u mezaninu, pokazavši tim “oskvrnjivanjem” svetog haenkaovskog dekora svoju potrebu za skidanjem aureole nedostižnosti s kulturnih institucija te njihovom demokratizacijom. Međutim, tad se činilo da je Jelčić postupio donekle kompromisno, što se nikako ne može reći za “Tri sestre”, gdje je svoje poimanje kazališta kao istinskoga komunalnog, “narodnog” prostora, razradio i realizirao do kraja. Naime, Jelčić je tijekom proljeća desetak proba otvorio publici, kojoj je time omogućio da aktivno sudjeluje u inače zatvorenom kazališnom procesu stvaranja predstave. Rezultati toga kazališnog laboratorija u kojem je publika imala priliku odgovarati na postavljena glumačka pitanja, dakle, pridonositi svojim mišljenjem i sugestijama rješavanju (ne)kazališnih problema, prezentirani su u lipnju kao dio nezavršenog projekta (dva čina) čime je također, uz kazalište kao kulturnu instituciju, demistificiran i sam kazališni čin.
Taj element preispitivanja i dekonstruiranja kazališnog čina u predstavi “Tri sestre” realiziran je na vrlo živ, dinamičan i duhovit način, a tom dojmu, naravno - uz Jelčića i dramaturginju
Mirnu Rustemović, najviše su pridonijeli izvrsno odabrani i pripremljeni glumci Nina Violić (Olga), Jadranka Đokić (Maša), Daria Lorenci Flatz (Nataša), Iva Jerković (Irina), Siniša Popović (Mašin suprug) i Marin Klišmanić (Andrej) te kao časnici Krešimir Mikić, Ivan Colarić, Dušan Gojić i Ugo Korani.
Premda su oni prema programskoj knjižici “samo” glumci, dakle nositelji određenih uloga, komotno se mogu nazvati suautorima predstave, pa Nina Violić u ulozi Olge na samom početku, u svojevrsnom prologu, kad predstavlja projekt, kao autore predstave ističe Jelčića, Čehova i “nas tri sestre”. Glumci u brzoj, dinamičnoj, prirodnoj, gotovo frenetičnoj igri, djelomično dovedenoj do karikature, odlično profiliraju svoje likove, koji dolaze ili istrčavaju na scenu sa svojim paketima razmišljanja, briga i težnji i potom pred gledatelje bacaju tone riječi, uvlačeći ih u začudni, apsurdni svijet današnje “čehovljevske” Hrvatske. Tako glumci traže majstora svjetla da pojača snop kako bi se bolje vidjelo lice, optužuju intendanticu HNK da niti nekoliko mjeseci nije uspjela nabaviti adekvatan pištolj za dvoboj, prekidaju tok predstave i međusobno se došaptavaju i dogovaraju, pitaju gledatelje misle li da im je danas bolje nego što je bilo trima sestrama prije stotinu godina, ponavljaju fraze iz socijalizma o bratstvu i jednakosti, interpretiraju značenje Čehovljeva originala, primjerice, objašnjavaju da je s požarom izgorjela sva njihova nada da će vidjeti Moskvu… Likovi svoje osobine pojačavaju do apsurda i karikature, što se posebno odnosi na Dariju Lorenci u ulozi Nataše, farsično su duhoviti, prenaglašavaju mane, viču “Hrvatska!” itd.
Iz tog inovativnog čitanja Čehova nastala je odlična, teatarski suvremeno i avangardno postavljena, zanimljiva, duhovita i zabavna predstava u kojoj briljiraju glumci i u kojoj se propituje naš odnos i prema Čehovu i pitanjima koja on postavlja u svom komadu. HNK je dobio fantastičnu interaktivnu predstavu, svojevrsno kazališno-glazbeno putovanje, na kojem glumci istražuju, promišljaju, ironiziraju i satirički se odnose prema Čehovu, trima sestrama i našoj (bezizlaznoj) stvarnosti i neizvjesnoj budućnosti, a u isto vrijeme zabavljaju i komuniciraju s publikom. Jelčićeve “Tri sestre” su Čehov 21. stoljeća – neobuzdan, ironičan, dinamičan, s puno strasti, koji usprkos svijesti o besperspektivnosti situacije pitanjem “Osjećate li magičnost ovog trenutka u kojem djeca sanjaju promjenu?” budi nadu i optimizam.
Teško je zamisliti kakav je pakao nastao u 356 metara dugom tunelu pokraj Podgorice nakon što je pametna raketa s nekog zrakoplova NATO-a zaobišla brdo Šipčanik u kojem je vojna baza bila ukopana, uletjela kroz uska vrata i pogodila jurišni jugoslavenski avion Orao. Planula, je naravno, odmah ta letjelica, vatra se proširila na susjednu i izgorjelo je svih 17 skrivenih smrtonosnih ptica koje je JNA koristila od 1978. godine. Lako je, međutim, zamisliti raj koji je u Šipčaniku danas. Vinarija Plantaže 13. jul u njemu drži stotine drvenih bačava. U toj je dugoj i zavojitoj riznici 30 metara ispod površine zemlje u svakom trenutku oko dva milijuna litara vina koja će tek na tržište. U prostorijama pokraj tunela su dio njihove vinske arhive u bocama, prodavaonica vina, prekrasna kušaonica i restoran. Tamo organiziraju i dojmljiva uparivanja hrane s njihovim vinima. A da imaju s čime uparivati hranu, govori i podatak da je Šipčanik na rubu Ćemovskog polja, koje je najveći vinograd u komadu u Europi. Površina mu je 2310 hektara što je veličina 4620 nogometnih igrališta. Samo je ograda oko vinograda duga 70 kilometara, a unutar nje raste oko 11 milijuna trsova. Da su ih posadili u jednom redu, došli bi do Tokija na istok,ili Havane na zapad, ponosno govore u Plantažama 13. jul.
Sadnja vinograda započela je 1977. Do tada na žaropeku, kako nazivaju taj surovi kamen, nije raslo ništa osim pelina i nije baš bilo puno ljudi koji su vjerovali da će pothvat uspjeti. Danas, eto, uspijeva čak 27 sorata vinove loze, među kojima dominira vranac, crnogorski vinski ponos ili, kako mu tepaju, “knjaz ove veličanstvene kneževine vina”. Vranac je autohtona crnogorska sorta nastala na području Crmnice prirodnim križanjem kratošije, koju znamo i pod nazivima crljenak, tribidrag. primitivo ili zinfadel, te gotovo izumrle lokalne sorte duljenga.