Svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada
Svjesno je od politike kupovao mir, potpisujući svojevrsni ugovor s vragom, o kojemu je često pisao, nimalo laskavo
potvrditi unaprijed definirane i suprotstavljene teze. Jednima, srpskoj strani, poslužila su kao izlika, kao opravdanje zločina koji su, onda, posljedica ne jedne politike već nekakve endemske mržnje koju je, navodno, opisao Andrić u toj pripovijetci, dok su drugi, bošnjačka strana, u Andriću vidjeli ni manje ni više već arhitektu zločina koje je počinila druga strana. “A i to što čitaju, na krivi način čitaju”, da parafraziram Johnnyja Štulića. Nažalost, priča o Ivi Andriću više desetljeća nakon njegove smrti podsjeća pomalo na medijsku buku koja se podigla oko Petera Handkea, koja je u BiH naprosto zagušila javni prostor. U prvom planu je uglavnom Andrićev politički oportunizam, pogotovo njegova diplomatska misija u nacističkoj Njemačkoj. O tome je pisao i Krleža: “Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?”
Dakle, Andrićev politički oportunizam je neosporan. Andrić je prešao dug put, od mladenačke fascinacije organizacijom Mlada Bosna, preko članstva u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici Milana Stojadinovića pa do Josipa Broza Tita. To da je Andrić bio oportunist česta je tvrdnja kod njegovih osporavatelja, što ne bi bilo sporno da tom konstatacijom ne počinje i završava svaki
razgovor o ovom piscu, gdje ta činjenica stoji sama za sebe, u zrakopraznom prostoru, sablasno gola i očišćena od bilo kakva smisla. Može se, naravno, govoriti i o Andrićevu oportunizmu, ali je svaki sličan razgovor manjkav ako barem ne pokušamo proniknuti u njegove motive, kao što je to napravio jedan veliki pisac s ovih prostora, Danilo Kiš. On za Andrića u svojoj priči “Dug” kaže kako je “proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada. Svaka ga je životna odluka, ona izvan čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja.” Andrićeva veza s politikom je, dakle, u najvećoj mjeri bila formalna, a na koju je svaka od strana pristajala iz svojih, potpuno oprečnih razloga. Andrić je svjesno od politike kupovao mir, beskompromisno štiteći svoje arhimedovske krugove, potpisujući svojevrsni ugovor s vragom, o kojemu je često pisao, nimalo laskavo, a sve to manje ili više zaklonjeno povijesnim maglama.
Andrićev oportunizam ne treba prenaglašavati, niti šutjeti o njemu, ali uvijek treba imati u vidu jedno: svako rješenje za Bosnu kojega je ovaj pisac progovorio i o sebi po načelu da likovi utječu na njegova autora? Najbliži tome je nesumnjivo lik Omer-paše Latasa, lik siromašnog dječaka koji se s dna uspeo do vrha, napravivši blistavu vojnu karijeru. O konvertitstvu Omer-paše Latasa, koje bismo mogli donekle usporediti s Andrićevim oportunizmom, Andrić piše hladno, bez ikakva moraliziranja: “Aliaga mu je jednog dana predložio da pređe na islam. Učinio je to nekako očinski i nimalo uvredljivo. Mladić je pristao posle kraćeg premišljanja.” Ova hladnoća i objektivnost nije svojstvena Andriću jer on uvijek nastood te preobrazbe nije bio na gubitku. A uz to, Andrić je bio teško narušena zdravlja kad je tijekom Prvog svjetskog rata interniran u Ovčarevo kod Travnika. Dakle, on tu nije imao mnogo izbora. Nadalje, Ivo Andrić se nije javno oglasio kad je nakon Drugog svjetskog rata njegov svijet, bosansko-fratarski, kojemu toliko toga duguje, grcao pod teretom nesnošljive poratne represije koja je bila isključivo ideološki motivirana, proživljavajući tešku dramu u kojoj su stradali i neki ljudi koje je Andrić poznavao, primjerice nevjerojatno nadareni i talentirani pisac fra Ljubo Hrgić, koji je pod maglovitim optužbama osuđen na višegodišnju robiju, što se također može okarakterizirati nekom vrstom oportunizma.
Ivan Lovrenović u predgovoru knjige “Ratne zabilješke 1941.-1945.” fra Josipa Markušića piše: “Po jednoj predaji za Hrgića se zalagao i Ivo Andrić. Kako bilo, Hrgić je pušten na slobodu 1954. nakon odležanih devet od dosuđenih dvadeset godina.” Bez obzira na autentičnost ove predaje koju spominje Lovrenović, to ne mijenja mnogo na stvari. U onoj usporedbi