Ultimativna dvojba je glasati racionalno ili emotivno...

Hoćemo li dati povjerenje onima koji nam se sviđaju ili ih razumijemo? Ili onoga koji je šarmantan? Zavodljiv?

gabarite i postavljati nove, jačati ovlasti i ulogu predsjednika? I još bitnije, hoćemo li izborima pristupiti kao da su doista važni ili kao da su običan folklor, zabava za široke narodne mase?

I ako su važni, za koga su važni: za državu, građane, stranke ili samo za one koji se kandidiraju za Pantovčak?

U tome nam, nažalost, ne pomažu ni sami kandidati.

Pogledajte Kolindu Grabar-Kitarović: osim što je od funkcije napravila vašar (sjetimo se onog kartonskog stalka na ulazu u Ured predsjednika ili selfieja s devom), kao i poligon za samopromociju, ona je najvišu funkciju u državi koristila za nesmiljeno laganje, podilaženje danas jednima, sutra drugima, skakala je sama sebi u usta, izmišljala i fabulirala.

Ili pogledajte Zorana Milanovića. Kao navodno ozbiljan političar i državnik, provodi dane u kampanji uz kotlovinu, gemište i poslovično nesuvisle, pa i samoubilačke izjave.

A ne zaboravimo ni Miroslava Škoru - jedan dan nudi smrtno ozbiljne koncepte ustavnih promjena, a ostale dane prodaje šlagere i fore s Večernjom školom.

Ni oni ne ostavljaju dojam kao da predsjedničke izbore, a kamoli predsjedničku funkciju, uzimaju previše ozbiljno. Više kao nekakav antitalent šou.

Zašto bi onda birači izbore i kandidate shvatili ozbiljnije?

Oni se suočavaju s temeljnom dilemom: trebaju li glasati emocionalno ili racionalno ? lasaju li za one koji im se sviđaju ili one koje razumiju? Glasaju li za šarmantne ili uvjerljive? Za one koji ih zavode ili one koji ih educiraju? Neki kandidati su naprosto preozbiljni za ton kampanje kakav su nabili glavni favoriti, na čelu s predsjednicom države. Drugi su previše ležerni za funkciju

Gkoja bi se trebala shvaćati ozbiljno. Nitko ne može baš zamisliti Avu Karabatić na Pantovčaku. A opet, Ava možda ne bi opalila selfie s devom.

Kad se govori o ozbiljnim temama, dominira šarlatanski pristup. Kad se dohvate sporednih tema, a nema sporednije stvari od nogometa, tad ih se iskoristi za ideološke sukobe i svjetonazorske rasprave.

Sličan problem u ovoj kampanji imaju i mediji. Oni bi se prema predsjedničkim izborima trebali odnositi s dignitetom i prikladnom ozbiljnošću, što je pak vrlo teško kad vide kandidate i njihove poruke, izjave i postupke. Ako se pak prilagode tonu takve kampanje - pripitom arlaukanju, zavirivanju u kotlovinu i birtijaškim vicevima - može ih se optužiti za omalovažavanje funkcije predsjednika države.

Međutim, najveći trik koji su nam kandidati prodali u ovoj kampanji za predsjednika je da nas uvjeravaju kako je to važno za državu i za građane. A važno je u prvom redu za njih osobno. o je njihov put prema lagodnoj i unosnoj sinekuri, prema ležernim putovanjima, neobaveznim sastancima, neopterećujućim nastupima... Prema kurama mršavljenja, prema inozemnim putovanjima, utakmicama i predstavama, lososima i pristojnim plaćama. Manjima, doduše, od Kolakušićevih primanja u Europskom parlamentu, ali ipak se na kraju dobije raskošna vila s okolnim perivojem.

A da stvar bude još bizarnija, oni koji se najviše pozivaju na narod, od tog naroda očekuju tek da ih izguraju na najlagodniju, ako već ne i najvažniju funkciju u državi. Zato su predsjednički izbori najzahtjevniji za birače. Zato ne znaju kako bi im pristupili i što od njih očekuju. I zato ne bi bilo loše razmisliti treba li ove izbore naprosto ukinuti.

T