Eva nasljednika: đali Kovač i Stier

Davor Ivo Stier okuplja. Ideolog je i jedini koji može napisati odličan manifest. Mana mu je što

ga se smatra Plenkovićevim džokerom.

Upravo sve gore spomenuto pokazatelj je onoga o čemu u HDZ-u zadnjih dana najviše bruje, a to je kako dio HDZ-a sasvim sigurno neće odrađivati teren za Kolindu Grabar-Kitarović, nego za protukandidata Miroslava Škoru. Tako bi, govori nam sugovornik blizak desnici u stranci, izbacili Plenkovića iz igre i prije unutarstranačkih izbora. Zapravo, s porazom Kolinde Grabar-Kitarović osigurali bi si Plenkovićev pad.

- Čuli smo mi to i znamo da se to radi kako bi se naštetilo prvenstveno Plenkoviću, a tek onda Kolindi Grabar-Kitarović - kratko je komentirao sugovornik blizak Plenkoviću. Pomaganje Škori, a ne aktualnoj predsjednici samo je dio plana desnice. Naime, kako nam govori iz tog dijela hrvatskog političkog miljea, njima nije toliko važno da Škoro pobijedi, preživjet će kažu poraz, ali im je važno da Kolinda Grabar-Kitarović izgubi. Nakon toga slijedi pad Plenkovića, pobjeda Mire Kovača ili Davora Ive Stiera na unutarstranačkim izborima, a onda ujedinjenje desnih stranki i HDZ-a za parlamentarne izbore.

- Plan je da na parlamentarne izbore idemo ponovno kao Domoljubna koalicija. To je sve što ću vam reći - govori nam sugovornik blizak desnici u HDZ-u. No prije parlamentarnih idu unutarstranački izbori. Oni se moraju održati najkasnije mjesec dana prije isteka mandata čelnih ljudi, dakle krajem travnja. Kako je Andrej Plenković izabran 17. srpnja, morali bi biti najkasnije u lipnju 2020.

Ovu računicu može promijeniti samo Opći sabor stranke, koji bi se trebao održati na proljeće iduće godine. Tad će se birati članovi predsjedništva, nacionalni odbor, časni sud i neke druge funkcije. Predsjednik, zamjenik i potpredsjednici biraju se po načelu “jedan čovjek, jedan glas”. Pretpostavlja se da će se raditi o dva odvojena izborna procesa, odnosno da će Opći sabor biti odvojen.

- Mislim da će se premijer i šef HDZ-a držati rokova te da se neće mijenjati ništa u Statutu. Kolaju priče da Plenković razmišlja o tome da prije unutarstranačkih stavi parlamentarne izbore, ali ne vjerujem. Pa svi bi poludjeli. Mora se držati zadanog - govori nam sugovornik te dodaje da će puno toga ovisiti o rezultatu predsjedničkih izbora i da Plenkoviću treba pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović. HDZ želi pobjednike i vlast. Ako procijene da će s Plenkovićem opet dobiti parlamentarne izbore, glasat će za njega. Ako procijene da neće, biraju novoga šefa. Stvar je jednostavna - završava naš sugovornik.

No činjenice su da u HDZ-u puca na sve strane. Zagrebački HDZ-ovci Drago Prgomet i Andrija Mikulić su na ratnoj nozi, a premijer Andrej Plenković, pak, već odavno nije u ljubavi sa svojim zamjenikom u stranci Milijanom Brkićem. I sve to ne bi bilo toliko važno da svi oni ne pričaju o bratstvu i jedinstvu u partiji. Naime, svi pričaju o slozi posebno sad kad kreće kampanja za predsjedničke izbore. “Stranka je iznad svega”, “HDZ mora pobijediti”, “Nema revanšizma”..., sve su to parole koje često čujemo od strane visokih dužnosnika, a kad se malo zagrebe ispod uglancane botoksirane površine, mnogi od njih kopaju jamu svojim neprijateljima. Koliko su odnosi u stranci važni govori i činjeni

Unutarstranački izbori trebali bi se održati najkasnije u lipnju 2020. To može promijeniti samo Opći sabor HDZ-a, ali teško da će do toga ikad doći

ca da će biti dobro ako Milijan Brkić, na glasu kao čovjek koji donosi izbore HDZ-u (iako se zadnjih mjeseci sve češće govori kako ga se bezrazložno mistificira), ne bude odmagao Kolindi Grabar-Kitarović u kampanji. Znači, ne govori se o pomoći na terenu, nego se upozorava da predsjednica može biti sretna ako joj ne bude odmagao, što je itekakva pljuska ako se vratimo u 2014. godinu te organiziranje desetaka i desetaka autobusa na birališta. Za Kolindu Grabar-Kitarović situacija u HDZ-u zaista nije dobra. Rasulo je u HDZ-ovim utvrdama i, kako nam govori sugovornik blizak vrhu stranke, isto to rasulo može se prenijeti i na odrađivanje kampanje.

Slikovito rečeno, HDZ na predsjedničkim izborima može očekivati više “crnih labudova” ako se nešto ne promijeni. U Lici nakon borbe s Darkom Milinovićem HDZ više ne dobiva toliki broj glasova. Stranka u tom slučaju zaista više nije znala što će te je na kraju podržala Milinovićev proračun, koji je ostao župan, ali istodobno ljuti neprijatelj Plenkovićeva HDZ-a. Tu je još i neriješeno pitanje HDZ-a u Požegi, gdje je na čelu bio Alojz Tomašević, kojega je Plenković zbog nasilja u obitelji izbacio iz stranke. Tomašević je, naime, bez obzira na tu činjenicu ostao župan, a čak ga je HDZ i podržao. U Virovitici je još i Josip Đakić, koji igra toplo-hladno s Plenkovićem, a ni bivši ministar Tomislav Tolušić nakon svega ne garantira da će se baš potruditi u svojoj županiji. Baš kao ni šef zagrebačkog HDZ-a Andrija Mikulić, koji je na glasu kao Brkićev čovjek. Mikulić kontrira otpočetka Plenkoviću, a zadnja svađa je izbila kad nije prošao Mislav Herman za šefa Kluba HDZ-a u Skupštini. Naime, s glasovima 12 naspram nula izabran je Ivan Kujundžić, Mikulićev čovjek.

- Ovo je možda prvi put da zagrebački HDZ odlučuje kontra odluke Predsjedništva HDZ-a. Dakle, zamislite da sve dogovorite, naredite da vaš čovjek bude izabran, a onda pobijedi čovjek vašeg neprijatelja. Pa to je jezivo - govori nam sugovornik blizak Mikulićevoj struji. Dodaje da je otpočetka bilo jasno da će doći do pobune u toj organizaciji jer je središnjica stalno nametala svoje izbore.

- Nećemo dopustiti da nam padobranom spuštaju predsjednika - rekao je svojedobno zagrebački HDZ-ovac aludirajući na to da je Drago Prgomet kao kandidat za gradonačelnika Zagreba bio nametnut od strane centra i da on nije bio izbor zagrebačke organizacije. Prgometa, pak, nisu mogli prihvatiti ne samo zbog činjenice da je on izbor Andreja Plenkovića, nego i zbog toga što je izašao iz HDZ-a, bio u Mostu i koketirao sa SDP-ovim Zoranom Milanovićem. Nakon što je Mikulić otišao, Prgomet je postao predsjednik Skupštine grada Zagreba, ali zagrebački HDZ i dalje ga smatra stranim tijelom

- Kako završe padobranci? Neprihvaćeno. Prgomet nije prihvaćen u našoj organizaciji otpočetka - završava naš sugovornik te dodaje kako je sve to bilo i za očekivati još 2017. godine.

Iako još relativno utjecajna, Katolička crkva u Njemačkoj nalazi se u neobranom grožđu. Njemačkom sekularnom društvu ideja Boga kao da više i nije potrebna. Analitičari predviđaju kako će posljednja kršćanski odgojena i crkveno aktivna generacija ubrzo u mirovinu te kako će se unosne zalihe crkvenog poreza osjetno smanjiti najkasnije do 2030. Unatoč činjenici da se 34% Nijemaca deklarira kao rimokatolici (op., isto toliko postotaka otpada i na protestante), bizaran je podatak da danas više Nijemaca vjeruje u postojanje letećih tanjura i fatalne posljedice susreta s crnom mačkom na ulici nego u Posljednji sud. No većina eventualne reforme i debate o gorućim pitanjima, kao što su ređenje žena, ukidanje celibata i potpuno prihvaćanje homoseksualnih parova. Jer protestantske crkve u Njemačkoj su to sve već “uvele”, pa se opet nalaze u mnogo goroj situaciji nego katolici.

Hrvatski katolici, odnosno gastarbajteri iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, godinama su fingirali kao uzoran primjer domaćim vjernicima te jedan od najsnažnijih aduta grogirane i dezorijentirane Crkve u Njemačkoj - prepune crkve te odanost i slijepa poslušnost vjerskim poglavarima. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća hrvatski radnici su iz Jugoslavije počeli masovno odlaziti raditi u zapadnoeuropske zemlje, pogotovo u Njemačku, koja je u tom periodu doživljavala svoju gospodarsku renesansu. Mjesne biskupije su im omogućile osnivanje katoličkih misija kako bi im olakšale boravak u Njemačkoj i lakše snalaženje u novim okolnostima. Na početku su svećenici u hrvatskim katoličkim misijama (HKM) imali skoro pa pionirski posao u olakšavanju svakodnevice svojih sunarodnjaka u Njemačkoj. Katoličke misije su bile mjesto susreta hrvatskih gastarbajtera, čije su aktivnosti nisu ograničavale samo na vjerska slavlja, nego i na očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta. atolička crkva je u tadašnjoj Jugoslaviji u tom povijesnom razdoblju odigrala zapravo ključnu ulogu u redefiniranju hrvatskog nacionalnog identiteta. Preuzela je određene elemente hrvatskih ranijih nacionalnih paradigmi i rekonstruirala ih u nacionalni narativ, koji je kasnije pragmatični Tuđman sa svojim HDZom samo preuzeo i politički uspješno artikulirao. Višeslavova krstionica i Branimirov zavjetni križ su danas, zahvaljujući Crkvi, dio hrvatske nacionalne simbolike, premda nitko ne zna sasvim sigurno ni odakle je točno Višeslavova krstionica ili poveznica kneza Branimira s križem. Iako se danas nastoji predstaviti kao nešto trajno i fiksno, nacionalni identitet je konstrukt koji se uvijek iznova redefinira. Budući da je Katolička crkva u Hrvatskoj zanemarila taj procesni razvoj i nastavila širiti onaj pojednostavljeni nacionalni narativ iz jugoslavenske ere koji je teško zamisliv bez vanjskih neprijatelja, danas hrvatska nacionalna priča Europi djeluje prilično nazadno i besmisleno. U Njemačkoj danas živi oko 395.000 građana hrvatskog podrijetla. Gotovo četvrtina svih katoličkih misija u Njemačkoj otpada upravo na hrvatske katoličke župe, odnosno misije. Riječ je o 95 hrvatskih katoličkih zajednica, u kojima djeluje 97 hrvatskih svećeni

K

ka (najbrojniji su članovi Franjevačke provincije iz Splita), 58 pastoralnih suradnika i 45 tajnica.

Prije svakog govora o hrvatskoj dijaspori, potrebno je čuvati se nepotrebne generalizacije prema kojoj je dijaspora ultimativno zlo i postizborni krivac za svaki izborni rezultat te da iza Bregane čuči milijun ustaša koji samo čekaju da Hrvatima još jednom podvale tiraniju HDZ-ovih uhljeba. Aktualna hrvatska dijaspora, odnosno emigracija nije više toliko homogena kao prije, nego je kulturološki-ideološki izrazito heterogena i u sebi podijeljena. Dok se nova, pretežno mlađa hrvatska emigracija sve više distancira od “zemlje Boga i Hrvata”, ona starija, odgojena na mitovima o kralju Tomislavu, zločestim komunistima i “genima kamenim”, Katoličku crkvu i dalje vidi kao bastion slobode i borbe za nacionalnu slobodu. Jako je upitno koliko se njihova povezanost s Katoličkom crkvom više uopće može povezati s religioznošću ili autentičnom duhovnošću, jer je mnogo onih kojima je nedjeljni odlazak u HKM stvar tradicije i navike.

Iako se dugo hrvatskim katoličkim misijama (HKM) u Njemačkoj dopuštalo graditi crkvene, tzv. paralelne zajednice, njemački biskupi im danas zamjeraju da svojim radom zapravo blokiraju kulturološku integraciju hrvatskih katolika u njemačko društvo. očetkom ove godine limburški biskup Georg Bätzing u svojem pismu upućenom svim katolicima na području Frankfurta piše kako “katoličke zajednice s migrantskim backgroundom ne smiju zaboraviti da je univerzalnost Katoličke crkve nemoguće zbiti u etnonacionalne okvire”. Poslovično taktični i oprezni Nijemci nisu izravno uprli prstom u hrvatske katoličke misije, ali je činjenica da provjeravaju sve nove hrvatske svećenike u njemačkim biskupijama te se ne libe odbiti izdavanje dozvole za pastoralno djelovanje onim svećenicima koji su nacionalistički nastrojeni i isključivi prema određenim etničkim skupinama.

Unatoč instrukcijama s viših razina, dobar dio hrvatskih svećenika u dijaspori i dalje bombardira svoju pastvu promašenim političkim idejama kojima je u Europi davno istekao rok trajanja i kojih se civilizirani svijet s pravom srami.

P