GRADOVI U TIJEKU
Izložba fotografija i razglednica u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre daje nam sliku Pule kakva se ne zaboravlja...
ESEJ LEONIDE KOVAČ odnosu grada i njegovih slikovnih prikaza kratka je povijest razglednica. U doba nekih drugačijih konvencija rukopisni je tekst na poleđini često završavao frazom “rado te se sjećam”. I potpisom. Na poštanskom se žigu razaznavao datum. U dokinutoj vremenitosti pisanje i slanje razglednica zemaljskom poštom postalo je rijetkost. Poput izumirućega grada.
Rado te se sjećam. Čitajući slike i sanjajući knjige. Putopise simultanih vremena brujećih u tišini slika s lica razglednica. Najstariju poznatu razglednicu poslao je 1840. romanopisac i dramatičar Theodore Hook sam sebi. Umjesto slike grada na njezinu se licu smjestio prikaz ogromne
Utintarnice oko koje, poput apostola na Posljednjoj večeri, sjedi 12 karikaturalno nacrtanih poštanskih službenika. Nešto malo prije tog događaja patentirana je fotografija, pa su ubrzo, posredstvom razglednica, svijetom počele cirkulirati slike spektakularnih gradova. I prizora iz udaljenih kolonija. Takve su se razglednice nazivale i suvenirima. Francuskom se riječju koja znači uspomenu neizravno označavalo i sjećanje koje se sve više potiralo. Međutim, souvenir pod opnom jasnoće krije i latinsku riječ subvenire, koja upozorava na dolazak nečega što nema ime i obitava u ponoru što postoji ispod praga percepcije. Vizura grada nije ni približno istovjetna slici grada. Jer imago je, između ostalog, i nesvjesna predodžba.
Subvenire.
Ako je pisac “Zaludne mistrije” u pravu, onda je grad artefakt, ispočetka alatka kao i sve druge, koji se, međutim, ubrzo od obične tehničke alatke počinje pretvarati u “alatku” viđenja i razumijevanja svijeta, u sredstvo intelekcije. U najboljim danima svog životnog romana, piše on, grad je za čovjeka bio i veoma poučna igračka, kognitivan model, mali vidljivi analogon u mašti izgrađene svemirske organizacije.
Zato, u situaciji iščeznuća grada, uzmimo razglednicu kao artefakt. Da bi ona poslala sredstvo intelekcije, potrebno je iskoračiti iz postcard formata i izabrati mjesto reza. Točku u kojoj će ekstenzija piksela izvesti imago iz stanja zatočenosti opnom oblika i otvoriti put imaginaciji. Po definiciji, piksel je najmanji element elektronički obrađivane slike kontrolabilan na ekranu kompjutora. Pikselom se naziva svaka od točaka na koje se može razložiti slika. I slika grada. Etimološki, pixel je picture cell – stanica slike, živi entitet. Međutim, engleska riječ cell označuje i ćeliju - mortificirajuću situaciju. Postoji stanično disanje, različito od plućnog, kao što postoji i stanično pamćenje neovisno o moždanoj aktivnosti. I možda baš smisao te razlike počiva u odluci da se ekstenzira piksel koji će dati uzgon poznatoj slici i povesti je u visinu da je izvede iz okamenjenog oblika. Time će njoj, zatočenoj u vremenu prošlom, vratiti vremenitost u kojoj se u istoj točki susreću prošlost, sadašnjost i budućnost. Otvorit će je nekronološkom vremenu, koje jest povijesnost grada u tijeku. Povijesnost koja jedninu neprestano refigurira množinama radova u tijeku. Od radova do gradova i obratno. Od Pule do Pula, koje nisu ni sad ni ovdje nego su uvijek i negdje drugdje.
- Da bih razlikovao osobine nekih drugih gradova, moram krenuti od nekog početnoga grada koji se onda podrazumijeva - odgovara Marco Polo Kublaj-kanu. Taj neimenovani, jedini doslovce fluidni, nemogući, ali paradoksalno postojeći grad, onaj koji se podrazumijeva u podtekstu svih Aglaura, Pirhi, Klarisa, Smaragdi, Laodamija, sadržan je i u genomu Pule. Danas obje imaju Arsenal koji to više nije. Histarska, rimska, bizantska, franačka, mletačka, austrijska, talijanska, hrvatska, predratna, ratna, poratna, međuratna, pustošena pa nanovo građena i naseljavana, Pula je u svim svojim množinama grad u tijeku. Legenda kaže da su je osnovali Kolhiđani i da joj ime znači grad bjegunaca. Fuga.
Ce phénomène photographique, la vie. La femme Atlantique. Slušat ćemo zato glasove i zvukove što dopiru kroz tkanje ekstenzirane stanice slike, kroz koprenu nalik na tkaninu s uzorkom barkoda, prozirnu barijeru što ostranjuje slike poznatih građevina čineći ih nalik na dugonoge ptice. Putovat ćemo. Čitajući slike. Jer, s onu stranu binarnoga koda, između jednoga i ništice, postoji bezbroj trajnoumnažajućih modulacija.
Smisao grada je – piše Ukleti Neimar – u njegovoj poziciji koju mora da ima između čoveka i ogromnih ponora svemirske praznine. Ako čovek uspe da ga održi u krhkoj opni svoje noosfere, ako ga vidi bez ostatka, i šta više, koristi ga kao model saznavanja onoga što je zamišljeno izgradio i sa druge strane gradskog zida, sve je još tačno na svom mestu. Ali, ako se grad otme, ako se apstrakcija pretvori u fakat, u artefakat, dejstvujuću, neobaveznu, ničim povezanu slepu silu, krhka opna saznanja puca, grad izlazi iz granice čovekovog poimanja, i sve je ostalo, dalje, samo stvar slučaja. Između čoveka i kozmičke drame nepostojanja nema više nikakve zaštitne konstrukcije smisla, nikakvog “kučišta” smisla – urbs i logos su se razišli.
Kad izađem na balkon, s lijeve strane vidim Uljanikove dizalice, s desne Arenu. Između ta dva moćna simbola posljednjeg i početnog imperija smjestilo se, u obličju krošnji ladonje i Munarijeve palače banke, “kratko” 20. stoljeće. Ne podnosim pomisao na nestanak te vizure. Nijedna je fotografija ne može zabilježiti. I rado je se sjećam.