Kad GODARD oboji ples
Ono zbog čega slavni redatelj već desetljećima
u ekstazu baca od Altmana i Scorsesea do Jarmuscha i Tarantina, u ‘Stvarima kakve jesu’
rodit će se u sasvim drugome mediju
Bez obzira na to što će u predstavi Godarda biti na sve strane, ne očekujte da ćete tamo uočiti scenu kad u kavani plešu Anna Karina, Sami Frey i Claude Brasseur ili spontani nastup Ume Thurman i Johna Travolte. Nećete uočiti niti bilo što poput načina na koji je Marina Vlady pred kamerama miješala kavu 1967. ili pak načina na koji je Scorsese rekao De Niru 1976. da otopi šumeću tabletu u čaši vode. Ili možda hoćete ako ste strastveni esteta i neizlječivi ovisnik o filmovima. Inspiraciju za svoju plesnu predstavu obojenu dramskim elementima “Stvari kakve jesu” dramaturginja Mirna Rustemović i koreografkinja Eni Vesović pronašle su najvećim dijelom u filmovima Jean-Luca Godarda, legendarnog majstora filma francuskog novog vala. Film i ples na pozornici, dva sasvim drugačija medija, reći će Mirna i Eni da im se proljetos naprosto prohtjelo vidjeti kako bi se dalo prebaciti jedno u drugo, ali ne tako da rade predstavu po filmu, a da Godard i dalje bude tu.
“Posegnuli smo za nekoliko njegovih filmova u boji, toliko smijemo otkriti, jer ne bismo htjele imenovati filmove kako ljudi ne bi tražili paralele, što mozak naprosto sam krene činiti ako zna taj podatak. Uzimali smo iz filmova određene ženske likove, boje, atmosferu, bilo nam je zgodno u koreografsku kompoziciju, u pokret, prebacivati njegove režijske montaže. I onda smo to primjenjivali na svoju verziju predstave”, kazala nam je Eni.
Ono što će u petak i subotu, 8. i 9. studenog, u Zagrebačkom plesnom centru uprizoriti Hrvoja Begović, kao glumački dio izvedbenog trojca, te plesačice Dora Kokolj i Eva Kocić bit će sve samo ne kopija nekog Godardova filma. Koreografkinja kaže da se ona i Mirna Rustemović, inače zaposlena kao dramaturginja u HNK u Zagrebu, Godardovim tragovima dalje išle sljedeći niz točaka iz njegovih filmova koje su ih se najviše dojmile.
“Jedno od temeljnih mjesta za ovu predstavu je rečenica iz jedne njegove drame gdje se spominje ‘ležernost izlaska iz drame’. O čemu je riječ? U filmu se svašta događa, otvaraju se mnoga pitanja, ali je kod Godarda sve prikazano na, uvjetno rečeno, jedan ležeran način. Privukli su nas neobični rezovi, dijalozi, Godardova scenografija, glazba iz njegovih filmova, nju koristimo u predstavi, pa se i tako direktno referiramo na Godarda”, kazala nam je Eni Vesović. Drugim riječima, ono što je s Godardovih filmskih traka desetljećima oduševljavalo Altmana, Jarmuscha, Bertoluccija, Tarantina, Scorsesea, sada je inspiriralo i njih. S tim što je ideja njihove predstave, izražena i u naslovu, u tome da svoje likove izmiču iz trenutaka u kojima se nalaze. Onako kako je činio slavni redatelj.
“Njegovi likovi nešto kažu, pa se prebace na nešto drugo. Stalno izlaze iz nekih svojih situacija, da bi potom prolazili kroz kadrove, kroz stanove, kroz nove situacije, nekamo drugdje, kao da se nešto događa usput.”
U najavi predstave Mirna i Eni skupa izjavljuju: “Uvijek smo u potrazi za nekim trenutkom, a kad mislimo da smo ga pronašli, on je već nestao.” Zbog toga su u predstavi “stvari takve kakve jesu”, nema klasičnog dramskog luka, nego predstava ide vlastitim tempo. Ili, kako kaže jedan od Godardovih likova na koje se predstava referira: “Moj život nema dramsku kulminaciju, pretežno je antikulminativan.”
Dok nam je koreografkinja objašnjavala kako su ona i dramaturginja razvijale poligon za Doru, Evu i Hrvojku, vrlo često je spominjala boje. Dakle, osim scenografije, odakle boje u predstavi koja se dobrim dijelom temelji na koreografiji? “Prije nego što krenem raditi predstavu, ja je vidim po bojama. Vidim hoće li biti topla ili hladna, šarena ili monokromatska, možda boje pijeska i vatre, ali šarena. Ovaj sam projekt vidjela kao obojen toplim bojama, uz stolac odnosno fotelju, tepih, lampu, čime sam htjela prikazati tu vrstu topline. I na to se naprosto nadovezao Godard.”
Njegovi su im se filmovi naprosto ukazali u bojama i vrstama pokreta koje ih trenutno zanimaju. U takvoj situaciji, kaže Eni, svi su bili jednako važni; i plesačice plus glumica i majstor svjetla i majstorica za zvuk, autor fotografija, dizajner vizuala... Predstava je dio rezidencijalnog programa Javnog sklada za kulturne dejavnosti Republike Slovenije i nastala je u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom. U priči o nastajanju koreografskog dijela predstave bitnu ulogu je imao i onaj dio Enina backgrounda sa studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je prethodio njenom studiju na Akademiji za ples u Ljubljani.