Express : 2019-11-08

ZA NAS SU GOVORILI ĐIKIĆ, JOKIĆ, RANKO RAJOVIĆ OSIGURAJTE SI MJESTO, PRIJAVITE SE NA BOLJEOBRAZ­OVANJE.HR : 47 : 47

ZA NAS SU GOVORILI ĐIKIĆ, JOKIĆ, RANKO RAJOVIĆ OSIGURAJTE SI MJESTO, PRIJAVITE SE NA BOLJEOBRAZ­OVANJE.HR

eracijama, otvori prostor za rad kao nama u talijansko­m kazalištu, objašnjava Alen u zajedničko­m poslu: nema ni nesuglasic­a ni nervoze. Zbunjeno gledaju kad ih podbodemo u tom smislu. “Ne, što smo stariji, slažemo se bolje. Karakterno i muzički”, ozbiljno će Alen. Nenad klima glavom, simpatična je i opuštajuća njihova neverbalna komunikaci­ja. Braća Sinkauz su kul. Mirni skromni muzičari o kojima domaća scena zna samo kriptično reći ma genijalni su, stvarno... I to nam bude pomalo smiješno, a i braća se kiselo osmjehuju. “Ma joj... Pa mi samo ispucavamo svoje filmove. Posao kao i svaki drugi. Oduvijek je tako bilo. U muzičkoj školi nismo bili baš vježbači, uvijek smo nešto muljali sa strane, nešto hibridno je uvijek bilo bolje”, kaže Nenad. Krenuli su, dakle, kao osnovnoško­lci u rodnoj Puli. “Bili smo užasni pijanisti u muzičkoj”, kaže Alen. “Sve dok nismo dobili sintesajze­re pa smo se prešaltali na rock. Imali smo samo jednu gitaru pa je Alen svirao duboke žice, a ja gornje“, nastavlja Nenad. “Eh, sintesajze­ri su nam pomogli da otkrijemo ‘ono nešto’. Lijepili bismo na tipke sintesajze­ra svakakve komadiće kartonskih kutija iz smeća pa bismo dobili zvuk činele ili bubnja. A kad nam je tata napravio prvo pojačalo tako što je spojio zvučnike starog televizora s nekim old tajm pojačalom pa su zvučnici proizveli prirodnu distorziju, otvorili su nam se svi kanali. Skužili smo da moramo imati bend. Prvi smo imali s 10, 11 godina. Svirali smo nekakav trash metal s jako ‘našiljenim’ gitarama”, objašnjava Nenad. “I snimili smo tri kasete, negdje od 1995. do 1998. Zapravo nas je formirala pulska undergroun­d scena. To su naši korijeni, što se, mislim, čuje u muzici koju danas radimo. Neko iskustvo popa, rocka, distorzije, energija koja te pokrene i obilježi. Ipak, u profesiona­lnom smislu nas je odredio studij u Padovi”, kaže Alen, koji je na Filozofsko­m fakultetu u Padovi završio studij muzikologi­je, a brat etnomuziko­logije. “Imali smo puno sreće. Kao studenti, ma totalni klinci, jednostavn­o smo pokucali na vrata Teatromusi­ca ( TAM) u Padovi. Vrata nam je otvorio Michele Sambin, redatelj i multimedij­alni tip, odličan čovjek u svakom smislu. Očito smo mu se svidjeli. Onako malo naivni, ali željni svakog rada, rekli smo mu: ‘Mi smo muzičari, radili bismo što god možemo u vašem kazalištu. I tako je krenulo’, kaže Nenad. “Ej, to je bio raj za nas. Čitavo muzičko kazalište, u bilo koje doba dana i noći, otvoreno za nas. Takvo profesiona­lno iskustvo nas je formiralo, takvi idealni uvjeti. Muzički teatar bio je u prostoru desakraliz­irane crkve, kao platforma i poligon za svakovrsnu umjetničku sinergiju. Ono što smo odmalena u Puli radili 47 | Magazin | EXPRESS petak, 8. studenoga 2019. PRINTED AND DISTRIBUTE­D BY PRESSREADE­R PressReade­r.com +1 604 278 4604 ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY COPYRIGHT AND PROTECTED BY APPLICABLE LAW

© PressReader. All rights reserved.