Zoki... Jesu li to reforme ili samo puka indolencija?
Već svoj prvi radni dan zastupnika u Hrvatskom saboru, sad već davne 2008. godine, Zoran Milanović ocijenio je teškim. “Nakon cijelog dana zabole vas prepone”, požalio se tadašnji mladi šef oporbe.
Sedam godina kasnije, u zadnjoj godini mandata na mjestu predsjednika vlade, nije se pojavio na svečanom obilježavanju Dana Hrvatskog sabora, i to dok je njegova stranka još držala većinu. “Ne znam gdje je premijer bio, obećao je da će doći, ne znam što se dogodilo”, rekao je novinarima tadašnji šef parlamenta Josip Leko.
Nakon gubitka izbora i odlaska s vlasti, novoizabrani zastupnik Zoran Milanović pojavio se samo jednom u Hrvatskom saboru, kad je prisegnuo i odbio glasati za čelne funkcije u parlamentu, iako je za svoje nedolaske uredno primao plaću. A sad, eto, Zoran Milanović podigao je buru u javnosti svojom odlukom da prekine s tradicijom i odbije poziv na konstituirajuću sjednicu Hrvatskog sabora. “Ne pada mi na pamet epigonski i automatizmom ponavljati sve ono što je prije mene netko jednom napravio ili nije napravio”, objasnio je predsjednik države i najavio: “Ovo je tek početak. Bit će još promjena”. I tako, Milanović je pod reformom prodao ono što su mnogi nazvali indolentnošću, lijenošću, pa čak i bahatošću. Pa opet, ako nije dolazio u Sabor kad je za to primao plaću ili kad ga je na to obvezivala funkcija, zašto bi dolazio u Sabor kad ne mora? Kad doslovno može što hoće.
Ali što to Milanović uopće hoće?
Hoće li biti reformist ili turist? Hoće li biti relevantan ili zaboravljen? Hoće li biti utjecajan ili marginalac? Želi li da ga se ozbiljno shvaća kad šalje poruke i kritike vlasti ili će nastaviti posprdno s predsjedničke uzvisine slati “puse” svojim hejterima i analitičarima? Hoće li samo trolati ili nešto i raditi?
Ovaj “incident” s nedolaskom u Sabor predsjednik Milanović želi prodati pod nekakvu reformu. “Bit će još promjena.” Naizgled želi prekinuti s tradicijom i protokolom, ali ne sustavno i ozbiljno, nego kako mu taj dan padne.
Kad je Stipe Mesić došao na Pantovčak 2000. godine, donio je plan reforme Ustava i rezanja ustavnih ovlasti predsjednika Republike. Okupio je stručnjake koji su sklepali svoj model promjena i na tome je radio odmah na početku mandata. Milanović nema takav plan, nego ostavlja dojam da mu je najdraže zatvoriti se u “zlatni kavez” ustavnih ograničenja te birati situacije, bitke i prilike u kojima će se angažirati. Ili neće.
Mora se priznati da nitko nikad Milanovića nije optužio da previše radi. Pa stoga nema malo onih koji su u njegovu naprasnom odbijanju da dođe u Sabor vidjeli tek puku pasivnost. On prezire protokol jer je to nešto što ga obvezuje. Ako nema protokola, nema ni Milanovića.
Pa je tako dodjelu činova vojnim časnicima nedavno obavio u dvominutnom govoru. Pa je odbio inauguraciju na Trgu svetog Marka i sve sklepao u kratkoj proceduri u Uredu predsjednika. A sad je prespavao i konstituiranje Sabora.
Jesu li to reforme ili puka indolencija? Svatko funkciju predsjednika države prilagođava svojem karakteru. Mesić ju je iskoristio za nametanje svojeg političkog utjecaja svakoj vladi, SDP-ovoj i HDZovoj. Ivo Josipović je pasivno čekao kraj mandata i neminovni krah na izborima. Kolinda Grabar Kitarović je hiperaktivno bauljala, putovala, nametala se te vrlo
Ali što to Zoran Milanović uopće hoće? Hoće li biti utjecajan ili marginalac? Želi li da ga se ozbiljno shvaća kad šalje poruke i kritike vlasti?
često sramotila sebe i funkciju. A sad je red na Milanoviću.
On pokazuje da sad može što hoće. Ali što je u tome pogrešno?
Naime, često nije jasno misli li Milanović ozbiljno ili samo “trola” s Pantovčaka. Recimo, njegovo posprdno slanje “pusa” hejterima oko nedolaska u Sabor narušava eventualnu ozbiljnu namjeru da promijeni protokol, ulogu i mjesto predsjednika države. No isto tako, ovakav ton i nastup poništavaju eventualne važne poruke koje Milanović šalje u javnost. Poput one o ulozi kriznog stožera, ograničavanju ljudskih prava, zaobilaženju Ustava, novom Danu državnosti i slično. Tko će ga shvaćati ozbiljno kad on sam ne želi zvučati ozbiljno?
Osim toga, Milanovićev reformistički duh dolazi do izražaja jedino kad njime treba pokriti nezainteresiranost za obnašanje funkcije koju je i sam svojedobno omalovažavao. A borbenost izbija na vidjelo jedino kad se njemu osobno stane na žulj, kao na komemoraciji u Okučanima s majicama “Za dom spremni” ili na naslovnici novina koje je predsjednik tuđmanovski napao i optužio za slizanje s vlasti. Ne brani medije kad treba, nego ih napada kad njemu treba.
Nema tu principa, plana i programa. Ima samovolje, taštine i indolencije.
Kamo sreće da je krenuo u istinsku reformu ustavne uloge predsjednika. Za eventualno ukidanje izravnog izbora predsjednika i prebacivanje izbora u parlament. To bi davalo ozbiljnost njegovu nastupu i smisao njegovu ponašanju. Sugeriralo bi da zna što radi. Ali sad nitko - a čini se ni on sam - ne zna što uopće radi na Pantovčaku.
I kao takav, izoliran, nevažan i vlastitim izborom nebitan, katkad i na granici parodije, ne može računati s tim da će biti relevantan ili da će se njegove poruke ozbiljno shvaćati. Ili da će se uopće probijati do javnosti. A Hrvatskoj, u nedostatku boljih opcija, treba utjecajan predsjednik kao protuteža sve moćnijem (ako ne i svemoćnom) premijeru Andreju Plenkoviću. Milanović troši svoj politički kredibilitet porukama kojima umanjuje snagu funkcije predsjednika i ponašanjem kojim erodira politički utjecaj šefa države. Mediji se zabavljaju njegovim ispadima i fantomskim ratovima s Plenkovićem, Milanović na njima skuplja lajkove svojih obožavatelja, ali društvo i država zapravo od toga nemaju nikakve koristi.
Bilo bi stoga dobro da Zoran Milanović sam odluči što želi biti na Pantovčaku: reformator, uzdanica, čuvar Ustava i političkog sustava, kritičar vlasti i neformalni šef opozicije ili samo puki čuvar mandata u petogodišnjem periodu?
Tko zna, možda otkrije da i od sjedenja na Pantovčaku mogu zaboljeti prepone.