Pavelićeve ustaše su psihopati oboljelog mozga
Šokantna knjiga ‘MOJ OBRAČUN S POGLAVNIKOM’ izlazi 31. srpnja, a otkriva kako je stari austrougarski vojskovođa Slavko Kvaternik stvorio NDH bez Pavelića i Mussolinija...
Zadnje riječi koje je vojskovođa Slavko Kvaternik u životu napisao bile su: “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Pobjednici pišu povijest, poraženi pišu žalbe, a ta je parola - ironično - bila zadnja rečenica Kvaternikova obraćanja sudu koji ga je osudio na smrt. Nije uvažena. Stari austrougarski general koji je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku osuđen je kao ratni zločinac i pogubljen u Zagrebu 1947. godine, a pred hrvatskom publikom nalaze se njegovi memoari u izdanju 24sata.
Kvaternik je svoje zapise o sebi, ustaškom pokretu, proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, sinu Eudenu (Didi), Maksu Luburiću, Mili Budaku, Anti i Mari Pavelić te drugim endehazijskim personama dramatis započeo pisati u emigraciji, u Slovačkoj 1942. godine, kamo ga je (sa sinom) de facto protjerao Pavelić, a dovršio u ćeliji u Zagrebu. Dva režima, od kojega je jednoga gradio, a drugog rušio, smatrala su ga neprijateljem. Jedan ga je želio eliminirati, a drugi je to uspio.
Stari vojskovođa je silno želio izbjeći smrtnu kaznu. Malo je vjerojatno da se bojao smrti, kao vojnik gledao joj je u oči puno puta, a često je i druge slao u smrt. No smatrao je, posve ispravno, da će stigma ratnog zločinca biti sramni biljeg njemu i njegovoj obitelji u desetljećima koja dolaze, a Kvaternik je vjerovao, i svim silama nastojao dokazati, da je pokušavao spriječiti i zločine i Pavelića, kojega je iz dna duše mrzio, premda mu je u ključnom razdoblju formiranja države bio zamjenik.
- Sa svjedocima može biti dokazano da sam bio neprijatelj i zaprečivao nasilnu politiku Pavelića od prvog dana pa do kraja NDH. Kao svjedoke navađam: natporučnika Đuku Milkovića, pukovnika Otta Filipeka, Starčevića, Markusa, Malčića, kapelnika Lovru Matačića, studenta Ferdu (obojica roditelja obješeni), sad činovnik na pošti, i konačno, pukovnika Budu Pricu, kojem sam pisao početkom 1942. da mi je jedini zadatak obustaviti krvarenje između Srba i Hrvata. S bezbroj činjenica i djelatnosti s moje strane može biti to dokazano, te konačno progoni i osude naspram ljudima meni odanim i osvete proti moje osobe da me se strpa u koncentracioni logor u Njemačkoj, a nije se zaziralo ni od ubojstva moje osobe. Ove opaske na moju kolektivnu odgovornost radi učestvovanja u vladi dr. Pavelića dokazuju, obratno optužbi (tvrdim): a) da sam se odupro do skrajnih granica politici agresije okupatora; b) da sam se odupro nasilnoj politici dr. Pavelića od prvog do zadnjeg dana; c) da sam sudjelovao u vlasti tih radi ublaženja i odstranjenja razorne i nasilne politike Pavelića, dok su opstojali izgledi da je to moguće.
Završno: ja ne poričem kolektivnu odgovornost, premda ima moralne podloge za to, jer je Pavelić u Saboru i javnosti izjavio u nekoliko navrata da nosi odgovornost za sve i nitko drugi. Priznajem da sam surađivao na strani onih vlasti koje su zadale teške rane zemlji i narodu hrvatskom i srpskom, s druge strane postoje i činjenice i dokazi da sam se odupro politici okupatora i Pavelića i radi toga bio odstranjen, izagnan, interniran i proganjan. I onda u Njemačkoj slao sam izvješća u domovinu u kojima sam žigosao, s punim potpisom, zvjerstva vladavine dr. Pavelića, kao npr. ubijanja u Šestinama, Velikoj Gorici, Vukovaru, Vinkovcima, Ivankovu Daruvaru itd., označivši ustaše psihopatima oboljelog mozga itd. - piše Kvaternik u žalbi. Vojskovođa sa sjekiricom, Pavelićev privremeni suputnik i doživotni neprijatelj, u svojim sjećanjima tvrdi da je Nezavisnu Državu Hrvatsku, fatalnog 10. travnja, proglasio na svoju ruku, želeći tim formalnim aktom preduhitriti bilo kakvu eventualnost sa strane Mussolinija i Hitlera, koji prema njegovoj procjeni toj samostalnosti, svaki iz svojih razloga i svaki na svoj način, nisu bili skloni. Tim je potezom iznenadio i Antu Pavelića. Dokazi koje podastire u prilog tvrdnji da je proglašenje NDH bilo njegov akt, donesen “navrat, nanos i na svoju ruku” - bez Pavelićeve suglasnosti, pa čak i njoj nasuprot - čine se snažnima. Slavko Kvaternik nije samo formalni, nego i stvarni otac Nezavisne Države Hrvatske. Njegov cilj, “kriti prave namjere pred Italijom i dr. Pavelićem do zadnjeg časa i staviti ih pred svršen čin, da Mussolini putem Nijemaca ne zapriječi proglašenja NDH, što sam očekivao kao posve sigurno“, uspješno je postignut. Ako su Kvaternikove tvrdnje točne, njegovo je proglašenje NDH unijelo element posvemašnje nepredvidivosti u događaje koji su uslijedili na ovom prostoru. On tvrdi da je Njemačka namjeravala sačuvati Jugoslaviju, a Hrvatskoj u tom kontekstu dati neku vrstu autonomije. Italija je, kaže, imala namjere kao s Albanijom (okupaciju cijele zemlje, kad dođe tren), pa su svi, zbog njegova čina, morali pribjeći ad hoc politikama. Kvaternik tvrdi da je tu svoju nakanu držao u najstrožoj tajnosti. “Poznavajući ljude i njihovu psihu u sudbonosnim i napetim vremenima, znao sam i bio sam uvjeren: ako povjerim ma i jednom čovjeku išta od moje namjere, za 24 sata saznat će za to Rim, koji će putem Nijemaca pokrenuti
Kvaternik je vjerovao, i svim silama nastojao dokazati, da je pokušavao spriječiti i zločine i Pavelića
‘Odstraniti dr. Pavelića silom značilo bi od jednog zla stvoriti još veće, jer bi to bilo u ono doba istovjetno
s izručenjem Hrvatske Talijanima
na milost i nemilost, što su oni i očekivali, zbog čega su podupirali rat između Srba i
Hrvata’
zemlju i nebo da spriječi proglašenje, što je imalo sve izglede za uspjeh s obzirom na prijateljstvo s Führerom i s obzirom na političko prvenstvo. Proglašenje
NDH morao je biti akt ‘stavljanja pred svršeni čin’ tuzemstva i inozemstva. Zbog te tajanstvenosti bilo je naknadno žestokih predbacivanja prijatelja, naročito dr. Mile Budaka, jer su mislili da sam isključio sve druge iz osobnog častohleplja. No takvo mi je mišljenje bilo toliko nisko i mrsko da nije vrijedno nikakvog poricanja i obrane s moje strane. Treći je temelj bio, kako je nekoliko puta navedeno, diferencija i rivalitet saveznika za prvenstvo na prostoru istočno od Jadrana”, piše Kvaternik.
AntE PAvElIć je bio njegovim proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske jako, a čini se i neugodno iznenađen, što Kvaternikovim tvrdnjama daje na težini. “Suvislosti i razmatranja radi, navađam još sljedeće činjenice: prigodom moga posjeta u Rimu rekao mi je Mussolini sua sponte, da je proglašenje NDH potpuno iznenadilo njega, uz dodatak, ali još više dr. Pavelića i njegove. U godini 1944. rekao mi je moj sin, nakon što se iz saopćenja dr. Brezovića i Benzona uvjerio o počinjenom izdajstvu dr. Pavelića rimskim paktom: ‘Sada razumijem zašto je Pavelić bio problijedio kao krpa kada mu je žena rekla navečer 10. 4. 1941. g., kad se vratio kući, da je danas proglašena samostalna hrvatska država, a poslije toga dodala: ‘Dido, vaš tata je mogao pričekati proglašenje dok stignu Talijani i poglavnik u Zagreb’. Žali bože da sam za tu činjenicu saznao tekar godine 1944, jer ne bi bilo ni Rimskog pakta ni ostalih nevolja, koje su stigle hrvatski narod i prouzrokovale rušenje i razaranje hrvatske države...”, “kaže Kvaternik. U memoarima Kvaternik donosi opsežan i detaljan pregled ratnih događaja 1941. i 1942. godine širom NDH. Opisuje ustanak u Srbu i Drvaru, ustaške akcije po Lici, Kordunu, Baniji i Hercegovini, ekstremizam Pavelićeve politike koji je punio Titovu vojsku novim i novim bataljunima partizana te svoje pokušaje da u patološku politiku ustaša - koju je ispravno vidio kao pogubnu po državu zaustavi ili barem ublaži.
“Na jedno pitanje koje će postaviti većina istraživača hrvatske povijesti držim potrebnim i opravdanim odgovoriti unaprijed, da pokažem put daljnjem istraživanju. To pitanje glasi: Nije li tokom godine 1941., odnosno već u ljetu 1941. postojala mogućnost obuzdati ili odstraniti dr. Pavelića pravodobno, dakle prije nastanka anarhije i građanskog rata, te tim putem ukloniti od naroda nevolje i grozote koje su trajale pune četiri godine?
O tom pitanju mislio sam neprestano, počam od onoga časa kad sam se uvjerio da nisu rasovi, nego dr. Pavelić uzročnik svega zla, inicijator politike osvete, sile i bezakonja, a to je bilo koncem augusta 1941. g.
Koja su sredstva i koji putovi stajali na raspolaganju?
Prvo: odstranjenje ili obuzdavanje ‘političkim sredstvima’.
Drugo: odstranjenje ‘brutalnom silom’. Treće: odstranjenje u sporazumu s Nijemcima ili Talijanima.
Četvrto: otvorena borba i ustanak”, piše Kvaternik.
Nakon objašnjenja zašto drugo i treće rješenje nisu bili mogući, Kvaternik objašnjava zašto eliminacija Pavelića silom, ili uz pomoć Nijemaca i Talijana, nije bila realna opcija.
a, kojega je iz dna duše mrzio, premda mu je u ključnom razdoblju formiranja države bio zamjenik Ćud je čovjekova sudbina, kako kaže Heraklit. Kvaternik je htio biti lukav, ali je naletio na lukavijega. Ispao je naivac u vremenima koja to nisu praštala...
“Odstraniti dr. Pavelića silom značilo bi od jednog zla stvoriti još veće, jer bi to bilo u ono doba istovjetno s izručenjem Hrvatske Talijanima na milost i nemilost, što su oni i očekivali, zbog čega su podupirali rat između Srba i Hrvata. Preostalo je, dakle, još sredstvo odstranjenja dr. Pavelića putem utjecaja Talijana ili Nijemaca. Već je sama pomisao na takav postupak gnjusna i ogavna, nedostojna crnog Ciganina, jer to bi bilo isto izdajstvo kakvo je činio Pavelić da se domogne vlasti i održi na njoj putem tuđina, prodajom svoga naroda i države.
To mi je nudio, naravno u zavijenoj formi, Mussolini htijući napraviti iz mene istog onoga crnca kakav je bio dr. Pavelić i kojega se može otpustiti iz službe čak bez otkaza nakon što je prodao i izdao svetinje doma i naroda. Taj čir na zdravom tijelu hrvatskog naroda mogao se odstraniti samo jednom jedinom radikalnom operacijom, ako mu podrežeš dotok sokova, što znači, u ovom slučaju, ono što sam htio i pripremao, tj. uništiti talijansku oružanu snagu na našem području. Onda bi čir pukao sam od sebe.
Napomena: U prednjim razmatranjima nije uzeta u obzir oslobodilačka fronta, pa je napadno ako se njezina odlučna uloga i djelatnost iz doba nakon moga odlaska uzme u obzir, a da nije spomenuta.
To je učinjeno iz sljedećih razloga: a) za opstanak oslobodilačke fronte znao sam tekar u zimi 1941/42. da je stvorena sporazumom četnika i partizanskih odreda iz Srbije i Crne Gore; b) u ranom proljeću 1942. g. doznao sam da je taj sporazum prekinut i da se organiziraju partizani u Crnoj Gori; c) u mjesecu aprilu ili maju 1942. g. saznao sam da je oslobodilačka fronta provalila preko Hercegovine i doprla do Konjica, gdje je srušila željeznički most; d) tik pred moj odlazak u inozemstvo saznao sam od Nijemaca da su na prostor Livno - Kupres - Jajce stigle četiri crnogorske brigade. Sve drugo o oslobodilačkoj fronti saznao sam tokom 1943. i 1944. g., zbog toga je i nisam mogao ni uzeti u pretres prije moga odlaska.”
Iz Kvaternikovih se zapisa jasno nazire njegov politički profil. On je hrvatski nacionalist, domoljub, ali nije fanatični makijavelist i šovinist kao Pavelić. Razlika između njih dvojice vidljiva je u svakom potezu. Kvaternik je toliko ogorčen Pavelićem da je, htijući prikazati zastranjenje svojega sina Dide, rekao kako je ovaj samo njegov biološki sin, dok je politički Pavelićevo dijete. Slavko Kvaternik nije bio sklon radikalnim rješenjima srpskog i židovskog pitanja, dijelom zato što je jasno uvidio da vode državu u propast, dijelom zbog svojeg civilizacijskog profila.
ĆUD JE čOVJEKOVA sudbina, kako kaže Heraklit. Slavko Kvaternik htio je biti lukav, ali je naletio na lukavijeg. Ispao je naivac u vremenima koja naivnost nisu praštala. Već i sama činjenica da je tražio pomilovanje pokazuje da u političkim pitanjima nije bio realist. Kad danas čitamo optužnicu koju je Jakov Blažević sastavio protiv njega, a u njoj se Kvaternik doimlje kao epizodist naspram dr. Vladka Mačeka, a kamoli Pavelića, čini se da bi i “kupinečki mačak” tu teško izvukao živu glavu, premda je bio Pavelićev uznik, a ne saveznik, a kamoli stari vojskovođa, raspet između ljubavi prema čuturici i ljubavi prema sjekirici. Zbog političkih je razloga suđeno i presuđeno i samom Stepincu (i njega je branio dr. Ivo Politeo, a njegova obrana nadbiskupa spada u antologijska, bravurozna mjesta hrvatske judikature), pa je jasno da Slavko Kvaternik, otac ili očuh NDH, nije imao nikakvih šansi.
Njegovi zapisi su dragocjeni prilog rasvjetljavanju te traumatične etape hrvatske prošlosti. Express će u idućim brojevima donijeti nekoliko odabranih poglavlja Kvaternikovih memoara.
Ekstremizam Pavelićeve politike punio je Titovu vojsku novim bataljunima partizana
Drugi dio feljtona pročitajte u sljedećem broju Expressa