To se ne događa u Americi nego u Hrvatskoj
Kad ugledam policajca, danas vidim moguću nekontroliranu silu. Znam da nije svaki policajac nasilnik niti da radi protuzakonito, takva nije većina, ali dok se ne provede nezavisna istraga i ne kazne oni koji jesu, možemo se za svakog policajca pitati je li on taj koji je vezao za stabla, tukao i utrljavao majonezu u raskrvavljene glave migranata
hrvatska policija je naredila da legnu na tlo, iako je padao snijeg, te su nahuškali policijskog psa na njih. Pas ih je sve izgrizao, jednom je razderao potkoljenicu, dok su se policajci smijali i bodrili psa. Usput su ih mlatili čizmama po glavi i leđima. Grupu u kojoj su bili majka, otac, petogodišnji blizanci i trogodišnja curica hrvatski policajci su pucnjevima u zrak požurivali da prijeđu nazad iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Muškarac koji je u naručju nosio dvoje djece bio je sporiji. Policajac mu je stavio pištolj na sljepoočnicu praveći se da će pucati i onda ga je udario drškom pištolja. Čovjek je pao, zajedno s djecom. Nisam više mogla čitati. Preplavila me istovremeno i ljutnja i nemoć. Ljutnja što se to događa ponovo i ponovo i nemoć jer se čini da to nasije ništa ne može zaustaviti. Prvi put sam uživo slušala o nasilničkom ponašanju hrvatske policije prije dvije i pol godine od izbjeglica koji su zaglavili u Šidu. Tada mi je mlada Iranka pokazivala na licu tragove šake hrvatskog policajca. Prošlo ljeto sam ponavljala “Žao mi je, žao mi je” mladićima u Velikoj Kladuši i Bihaću dok su mi pokazivali ozljede. Mobitel mi je pun fotografija modrica, ožiljaka, zavijenih rana na nogama, tragova pendreka na leđima. praktički ne postoje. I to nasilje služi da ih se zadrži u takvom položaju, da ih nema. No policajci koji krše zakon, zlostavljaju i pljačkaju te čelni čovjek policije koji negira da se to događa, ne predstavljaju red i sigurnost nikome, ne samo migrantima na hrvatskoj granici. Koga može zaštititi policajac koji je u stanju repetirati pištolj u glavu bezopasnog čovjeka koji u naručju drži djecu? Da, migranti nezakonito pokušavaju prijeći granicu i zatražiti azil jer drugog načina nemaju, često nemaju ni dokumente, ali za to postoji propisana procedura. Ne smije ih se protjerati s hrvatskog teritorija u drugu zemlju kao da da hrvatska policija zlostavlja ljude. Monika je odmah pristala napisati poeziju na temelju svjedočanstava o policijskoj brutalnosti. Dogovorile smo se da ćemo pitati jednog od najboljih mlađih glumaca, Dadu Ćosića, bi li je izveo. Dado, kao ni Monika, nije sklon šutnji, a i sam ima izbjegličko iskustvo u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Udružili smo se samovoljno, bez ičije potpore, kao građani koji ne pristaju na policijsku represiju ni prema kome i o tome žele glasno govoriti. Od tog bezakonja i svireposti nismo zaštićeni zato što smo hrvatski građani. To zlo ne prestaje na granici, ono ostaje u svakom koji ga je naredio, u svakome policajcu koji je udario, koji je ukrao, koji je ponižavao, koji je to vidio i prešutio. Kad ugledam policajca, danas vidim moguću nekontroliranu silu. Znam da nije svaki policajac nasilnik niti da radi protuzakonito, takva nije većina, ali dok se ne provede nezavisna istraga i ne kazne oni koji jesu, možemo se za svakog policajca pitati je li on taj koji je vezao za stabla, tukao i utrljavao majonezu u raskrvavljene glave migranata, kao što je to zabilježio Amnesty International krajem svibnja nedaleko od Plitvičkih jezera. To se ne događa u Americi, događa se u Hrvatskoj.