Rođedanska čestitka velikom Ivanu Kožariću
Sanja Lovrenčić u knjigu utiskuje Kožarićeve izjave, ponajprije one o umjetnosti, slobodi i njihovu
Iako sam, zbog poštovanja vrijedne životne dobi, nije mogao sudjelovati na siječanjskom postavljanju “Stoga sijena”, jedne od svojih najpoznatijih instalacija, akademik Ivan Kožarić po pranećakinji Barbari poručio je kako ga silno veseli što njegovo “sijeno” nakon dvaju dubrovačkih i jednog zagrebačkog, doživljava svoje prvo riječko predstavljanje, i to u samom središtu grada, tik do Korza, na Trgu 128. brigade. Sam po sebi vrlo konzervativan,
“Stog sijena” izazije vao zanimanje građana i budio kontroverze pri
svakom od dosadašnjih postavljanja, pa iznimka nije bio niti “grad koji teče”, početak čije je EPK godine instalacija trebala simbolično označiti i poslužiti kao pretkazanje bogate žetve kulturnih događanja. Lijepa se nadanja, poznato je, nisu zaogrnula proročanskim omotačem. Kao rezultat pandemijom uzrokovanog usporenoga gibanja svijeta, kultura jest ponovno prepoznata kao nasušna potreba i možda najvažnija gradivna jedinica ljudskog iskustva, ali sva su konvencionalna kulturna događanja bila prisiljena pomaknuti termine u iščekivanju sretnije jeseni. No dok je Rijeka kao Europska prijestolnica kulture zbijala redove i pokušavala smanjenim i poprilično
izmijenjenim programom održati relevantnost, u Zagrebu je 10. lipnja predstavljena slikovnica “Muha u ateljeu Ivana Kožarića”, autorski rad književnice Sanje Lovrenčić i akademskog slikara Dominika Vukovića, objavljen u suradnji Muzeja za suvremenu umjetnost i izdavačke kuće Mala zvona. Datum nije odabran slučajno, bila je to prilika za umjetnošću ispunjenu proslavu 99., posljednjeg dvoznamenkastog, rođendana našeg proslavljenoga kipara. Rođen 10. lipnja 1921. u Petrinji, kao četvrto od petero djece, no premda su roditelji; otac Josip, profesor hrvatskog, grčkog i latinskog, te majka Štefanija, domaćica, izrazito cijenili umjetnost, djetinjstvo provodi neprestano plešući na granici sukoba s ocem nespremnim podržati njegova nastojanja da se u škol
skim klupama poštedi
nAporA KAKo BI sAčuvAnu EnErGIJu MoGAo KAnALIzIrAtI Kroz uMJEtnost. U KAsnIJIM ćE rAzDoBLJIMA vEć EtABLIrAnI KIpAr rADo prEprIčAvAtI
AnEGDotE Iz DJEtInJstvA, A
JEDnu ćE oD nJIH SAnJA
LovrEnčIć upotrIJEBItI kako bi ocrtala vAžnost što su
JE u KožArIćEvu opusu oDIGrALE pLAHtE KAo prostorI I sIJEno KAo MAtErIJAL. U DJEtInJstvu JE, pIšE LovrEnčIć, čEsto BJEžAo oD KućE, što BI IzAzIvALo očEvu LJutnJu, čIJEG BI GA DoHvAtA MAJKA spAšAvALA prostIrućI Mu pLAHtu u sJEnIKu. DAKLE, osIM KAo MJEstA uLtIMAtIvnE sIGurnostI, KožArIć JE DvA ELEMEntA KAsnIJE proMAtrAo I KAo sIMBoLE potpunE sLoBoDE, A sLoBoDA
JE, IzvIrE Iz svAKoG rEtKA ovE opsEGoM nEvELIKE prIčE, I nIt voDILJA I nAJvAžnIJA poruKA JEDnoG vIšE oD poLA stoLJEćA DuGoG uMJEtnIčKoG stvArALAštvA. PrEDućI prIču o MuHICI, stvorčICI čIJE ustrAJno zuJAnJE nAvJEšćuJE DoLAzAK nAJInspIrAtIvnIJEGA GoDIšnJEG DoBA, SAnJA LovrEnčIć GrADI ALEGorIJu, prIču o IzGuBLJEnostI, potrAzI I pronALAsKu Kroz uMJEtnost. DržEćI sLIKArA KAo GLAs u oFFu, AutorICA prIKAzuJE nJEGov rAD, nAstoJI uHvAtItI BrzInu KrEtAnJA nJEGovA svIJEtA I opIsAtI osLoBoDILAčKu DIMEnzIJu što Ju JE uMJEtnost zA nJEGA prEDstAvLJALA. KAKo BI to što vJErnIJE učInI
LA, uz vLAstItA zApAžAnJA (I prILAGođEnE IsJEčKE Iz tEorIJE
LIKovnE uMJEtnostI)
LovrEnčIć u MozAIK utIsKuJE KoMADIćKE
KožArIćEvIH IzJAvA, ponAJprIJE onE o uMJEtnostI, sLoBoDI I nJIHovu
IsprEpLItAnJu. NA IstI nAčIn DoMInIK VuKovIć svoJE ILustrACIJE IsprEpLIćE s uMJEtnIKovIM rADovIMA KAKo BI stvorIo KoHErEntnu CJELInu,
Gotovo sInErGIJu, zBILJE
KoJA JE uMJEtnost I uM
JEtnostI KoJA JE nEoDvoJIvA oD zBILJE. NEKI BI čItAtELJ “MuHI u AtELJEu IvAnA KožArIćA” MoGAo zAMJErItI prEtJErAno poJEDnostAvLJIvAnJE I Gotovo potpunI IzostAnAK čAK I nAJuDALJEnIJEG spoMEnA vAžnI
JIH BIoGrAFsKIH poDAtAKA, DoGAđAJA I DAtuMA Iz KIpArEvA žIvotA, no vALJA IMAtI nA uMu KAKo JE sLIKovnICA tEKstoM prILAGođEnA DJECI, BuDućIM poKLonICIMA uMJEtnostI I nAJznAtIžELJnIJIM IstrAžIvAčIMA prostorA MSU, u čIJEM IM FunDusu sAčuvAnI KožArIćEv AtELJE uvIJEK poBuDI nAJvIšE pozornostI. ZAto JE I poGovor RADMILE IvE JAnKovIć u potpunostI usuGLAšEn s tonoM prEtHoDEćEG Mu tEKstA I, zA rAzLIKu oD po
GovorA prEtHoDnoJ surADnJI AutorsKoG DvoJCA, sLIKovnICI “ŠEst šEtnJI SLAvE RAšKAJ”, nE DotIčE sE MoGućIH KontrovErzI ILI tAMnoM sJEnKoM nAtKrIvEnIH trEnutAKA. TAKođEr, zA rAzLIKu oD SLAvE, KoJA u svoJoJ prIčI FunKCIonIrA KAo GLAvnA JunAKInJA, IvAn KožArIć u ovoJ sE poJAvLJuJE KAo sLutnJA I KAo oBEćAnJE, KAo vELIKI I nEvIDLJIvI stvorItELJ KoJI DoLAzI tEK nA KrAJu, KAKo BI, osLoBAđAJućI MuHICu, I sEBE I svoJA DJELA otpustIo u svIJEt. JEr JEDnostAvnostI I sAžEtostI IzrAzA unAtoč, AutorI su uspJELI u opsEGoM nEvELIKoJ sLIKovnICI poBroJItI svA nJEGovA nAJvAžnIJA DJELA I postAvItI IH u sLužBu prIpovJEDAčA KoJI svI Do JEDnoG s vEsELJEM prEnosE nAJvAžnIJu poruKu KožArIćEvA uMJEtnIčKoG rADA – “SvAKI DAn IspočEtKA!” S novIM vEsELJEM I s prEGršt novE KrEAtIvnE sLoBoDE.
u ispreplitanju. Na isti način Dominik Vuković svoje ilustracije isprepliće s umjetnikovim radovima