Phoebe Bridgers
Zvukom podsjeća na kantautorice hippie ere, no svjetonazorski je dijete 90-ih i 00-ih, zaokupljena više sobom, a manje svijetom. Njezin novi album ‘Punisher’ je melankoličan, spiritualan i posve opterećen vlastitim osjećajima
Phoebe Bridgers je novo ime američke indie scene, djevojka koju najčešće uspoređuju s Julien Baker i Conorom Oberstom iz Bright Eyes, koja je stasala gradeći svoj jedinstveni glazbeni imidž po losanđeleškim klubovima, daleko od pop glamura, no čija bi glazba u nadolazećim godinama mogla postati “the next big thing”. Bridgers zvukom podsjeća na velike kantautorice hippie ere, no svjetonazorski je dijete 90-ih i 00ih, zaokupljena više sobom, a manje svijetom. Njezin netom izišli album “Punisher” je melankoličan, spiritualan i posve opterećen vlastitim osjećajima. Na njemu dominira njezin bistar, liričan i melodičan vokal, suprotstavljen sanjivoj pozadinskoj atmosferi i stihovima koji grade priču o njezinu životu. Album sadrži ponešto od popa, americane, folka, bluegrassa, no zapravo se ne nalazi posve ni u jednom od tih žanrova. “Punisher” kolokvijalno označava superfanove koji se na koncertima predugo zadržavaju na stolovima na kojima se prodaje “merch”. Istoimenu pjesmu s albuma posvetila je Elliottu Smithu i tome kako bi ona bila taj “punisher” na njegovu koncertu, njegova grupie. “Napisala sam pjesmu o tome kako Elliottu Smithu ne bih bila najzabavnija osoba na svijetu za razgovor da je još živ”, izjavila je implicirajući time da je previše zaljubljena u njegovu glazbu. Kad nije na turneji, Bridgers živi sama u trendy kvartu Silver Lake u istočnom dijelu Los Angelesa. Za prijateljstva, kao ni za veze, nema vremena. Bridgers je rođena 1994. godine u Pasadeni u Kaliforniji. S 13 godina majka ju je pokušala nagovoriti da nauči svirati klavir, no ona je radije odabrala gitaru, uz koju je organski došlo i kantautorstvo. Kad je imala 19 godina, roditelji su joj se rastali, a godinu dana prije obiteljsku je kuću zahvatio požar. Razvod roditelja, rekla je jednom prilikom, bio je toliko mučan i ispunjen zlobom da su ona i njezin brat odahnuli kad je sve napokon bilo gotovo. Uvijek je u intervjuima navodila da je bio
Bridgers je novo ime indie scene, dovoljno neimpresionirana slavom da bi uzela ozbiljno svoj st
veliki problem to što je otac konzumirao droge, no da je on bio taj koji je i ispunjavao njihovu kuću glazbom, gdje se često mogla čuti Joni Mitchell. S ocem je nastavila imati kompliciran odnos, dok je s majkom, koja se počela baviti stand up komedijom poslije razvoda, ostala bliska. Uvijek je željela, kaže, postati kantautorica, prije nego što je uopće znala kako će to ostvariti. U srednjoj školi imala je punk bend Sloppy Jane, no kasnije je počela s gažama, demo snimkama i općenito je postala ozbiljna u namjeri da postane glazbenica. Svoj prvi EP “Killer” objavila na labelu Ryana Adamsa, Pax Americana. Adams joj je pristupio 2014. godine, kad je imala svega 20 godina, kako bi joj pomogao pogurati glazbenu karijeru. Ispostavit će se kasnije da mu je to bila redovita praksa s mladim glazbenicama. Njihov odnos ubrzo je postao romantičan, a Adams ju je počeo emotivno ucjenjivati i ponašati se kao napasnik. Sa sličnim optužbama protiv Adamsa izišla je i njegova bivša supruga Mandy Moore, ali i nekolicina drugih žena, uključujući i jednu maloljetnicu. Bridgers kaže da je očistila svoj život od odvratnih muškaraca i da je danas sretna što se međusobno podržava sa ženskim bendovima poput Japanese Breakfast, Soccer Mommy i Snail Mail.
Prvi solo album “Stranger in the Alps” izdala je 2017. godine i nakon njega stekla popularnost. U pjesmi “Motion Sickness” upravo je opjevala svoj odnos s Adamsom, o tome kako ga istodobno mrzi, no i kako joj nedostaje. Osuda Adamsa kod Bridgers nema toliko veze s #metoo pokretom, koliko s osobnim demonima, a tim je činom, osim što je željela prokazati napasnika, napokon željela stati na svoje noge, postati neovisna i snažna. Ove godine dolazi album “Punisher”, snimljen u studiju Sound City u Los Angelesu, gdje su svoje albume snimali Neil Young, Fleetwood Mac i Nirvana, a nedavno je tamo i mladi muzičar Blake Mills snimio svoj hvaljeni album “Mutable Set”.
U pjesmi “Graceland too” kaže: “Nije više opasnost sebi i drugima/Odlučila se i zavezala svoje cipele”. U pjesmi “Kyoto” Bridgers pjeva o tome kako je željela gledati svijet očevim očima, no kad se to dogodilo, predomislila se. Prvi stih pjesme: “Slobodan dan u Kyotu/postalo mi je dosadno u hramu” možda najbolje opisuje narav milenijalaca. Žele vidjeti svijet, no kad se zaista nađu daleko od kuće u svijetu za kojim toliko žude, ili osjećaju dosadu ili nostalgiju prema djetinjstvu i mjestu u kojemu su odrasli. Bridgers kao da ima dvije podvojene osobnosti. Jedna je nježna i sentimentalna, i ona se nalazi u njezinoj muzici, dok stvarna persona djeluje buntovno i pomalo nezrelo. Stihovi koje piše također su na dva pola: ili su topli ili su brutalni. Tako da album ispoljava dvije dominantne emocije: tugu i bunt. A taj bunt znači da je spremna na odrastanje, da se pomirila s time tko je i gdje se nalazi u životu. Najviše joj je mrsko, kaže, kad prije nastupa nije barem malo nervozna, nego se dosađuje i visi na mobitelu. Tako se posve ležerno u vrijeme karantene javila u show Jimmyja Kimmela odsviravši i otpjevavši jednu pjesmu iz kade u svojem stanu. Bridgers je tipična predstavnica svoje generacije, kasnih milenijalaca rođenih 90-ih, a odraslih 00-ih. Iako vokalno podsjeća na velike kantautorice 70-ih, njezini stihovi govore drugačije, da je proizvod upravo svoje ere. Baš u pjesmi “Kyoto” dolazi do izražaja apsurd generacijskog poimanja svijeta i mogućnosti da se posjeduje sve, no i da se s time svime ostane nezadovoljan i neispunjen. “Željela sam vidjeti svijet. Onda sam preletjela ocean i promijenila mišljenje”, pjeva. Ti stihovi govore kako ništa ne može donijeti zadovoljstvo. Ni bivanje na mjestu, ni odlazak, ni obilje, a ni oskudnost. Štoviše, u materijalnom se uopće ne nalazi ključ sreće i zadovoljstva. Ako i ne nudi odgovor kako se ostvariti, ova autorica svakako zna da se to neće dogoditi bijegom, nego radije povratkom u srce traume.
Phoebe Bridgers doista zvuči kao otkriće, jedno od onih imena koje publici žele ponuditi nešto novo. No istodobno je prestrašena da će njezino emotivno ogoljavanje pokrenuti pitanja o njezinu privatnom životu i lavinu osuda. “To je terapija - radim to za sebe, no najbolji osjećaj je kad ljudi razumiju tvoju muziku. Može biti opasno otvoriti dijalog s nekim tko nije na istoj valnoj duljini kao ti. Bojim se da ću biti povrijeđena ili da će ljudi biti bezosjećajni”, rekla je Bridgers. Ona je definitivno novo ime indie scene, dovoljno neimpresionirana slavom da bi uzela posve ozbiljno svoj status, a opet i dovoljno mudra da zna da mora igrati na druge karte kako bi slava potrajala.
atus, a opet i dovoljno mudra da zna da mora igrati na druge karte kako bi slava potrajala