Kad su nacisti ušli u grad, Márai se zakleo da više neće napisati ni riječ, no kad su Sovjeti došli, otišao je iz zemlje zauvijek
MÁRAI JE KAO PISAC RAZUMIJEVAO SAV JAD, NO I SVU BLAGODAT LJUDSKE EGZISTENCIJE, VIDIO JE KOLIKO JE SVE UZALUDNO, NO KAKO SE ČOVJEK I DALJE KREĆE I DALJE GRADI SVOJ ŽIVOT NA TOJ UZALUDNOSTI
Nije pokušavao raskrinkati život jer je uviđao koliko je to uzaludno, nego je pisanjem nadograđivao
Cijelo 20. stoljeće ispunjeno je piscima u egzilu. Najviše ih je bilo iz nacističke Njemačke, a onda kasnije i iz komunističkih zemalja. Smještali su se u Americi, kontinentu koji je tad otvorenih ruku prihvaćao političke emigrante, osobito s intelektualnim pedigreom. No jedan takav pisac iz egzila posebno je zanimljiv i tužan. Radi se o Mađaru Sándoru Máraiju, piscu koji je ispisao neke od najupečatljivijih proznih redaka u mađarskoj, ali i europskoj književnosti 20. stoljeća, koji je više nego itko pripadao takozvanoj srednjoeuropskoj književnoj struji, uz bok Mannu i Musilu, koji je utjelovljivao duh liberalne demokracije, intelektualne znatiželje i građanskih sloboda, a protivio se svemu što je u sebi imalo nacionalistički fitilj, poltronstvu bilo kakve vrste. Bio je pisac koji se nije povijao kako su se mijenjale političke struje, koji je povrh svega cijenio integritet. Nije pokušavao raskrinkati život, jer je uviđao koliko je to uzaludan posao, nego je svojim pisanjem nadograđivao njegov misterij, otvarao mnoga pitanja o čovjeku i njegovu poimanju vremena, društva i smrti. Sandor Márai ubio se 21. veljače
1989. godine u San Diegu. Iste godine, točno deset mjeseci kasnije, umro je još jedan velikan pisane riječi, Samuel Beckett. Márai se rodio u Košicama, gradu koji se danas nalazi u Slovačkoj, no tad se zvao Kassa i bio je dio Austro-Ugarske. Bio je najstarije dijete u obitelji srednje klase, s ocem odvjetnikom i majkom učiteljicom koja je potjecala iz obitelji vojnih oficira. Do 10. godine imao je privatnu školsku poduku kod kuće, dok je u nacionalnim novinama objavio prvu
priču već s 14 godina. Kao mladić se seli u Budimpeštu kako bi ostvario novinarsku karijeru, međutim, uskoro uviđa da više naginje književnom izričaju. Najprije je počeo pisati i objavljivati poeziju, potom drame, a onda su uslijedili romani. Prvog je objavio s 24 godine, a u trenutku kad je napuštao Mađarsku, iza sebe je imao 46 knjiga. Márai je druga osoba na svijetu koja počinje prevoditi na mađarski i recenzirati Kafkinu prozu, među prvima prepoznaje vrijednost Virginije Woolf i Andrea Gidea te ih predstavlja mađarskoj publici. Nakon Prvog svjetskog rata donesen je Trianonski ugovor kojim je Mađarska izgubila dvije
trećine teritorija, a Márai je bio jedan od Mađara koji su postali stranci u vlastitom gradu. Od te 1920. godine Márai, tad 20-godišnjak, živi životom čovjeka u egzilu. To je vidljivo i u njegovim romanima, u kojima su protagonisti nerijetko muškarci koji se bore s vlastitim osjećajem identiteta te drugosti i tuđosti unutar sebe, koje se ne mogu otarasiti i kad se nalaze među poznatim licima. Strancem se osjeća i protagonist netom objavljenog Máraijeva romana “Otok” koji se skiće mediteranskom obalom, no i protagonist romana “Ljubomorni”, koji se nakon mnogo godina vraća u rodni grad i susreće s obitelji povodom bolesti i smrti oca.
Kad su nacisti ušli u grad 1944. godine, Márai se zakleo da više neće napisati ni riječ, no kad su Sovjeti došli četiri godine kasnije, otišao je iz zemlje zauvijek. Tad odlučuje da neće objavljivati knjige u Mađarskoj sve dok je ona pod Sovjetima. S mađarskim emigracijskim krugovima u inozemstvu ne uspijeva se povezati, a za one knjige koje su mu objavljivane na drugim europskim jezicima, njemačkom, talijanskom i španjolskom, ne dobiva honorare, tako da život provodi u teškoj materijalnoj situaciji. Pad “željezne zavjese” nikad nije dočekao, a i pitanje je što bi mu to značilo nakon tolikih desetljeća u tuđini. Bio je pri kraju života, žena mu je umrla od raka, kao i posvojeni sin, a kao pisac je bio zaboravljen i na neki način je bilo posve razumljivo što nije želio nastaviti živjeti. U svojem najpoznatijem romanu “Embers” autor opisuje susret dvojice prijatelja iz djetinjstva nakon 41 godine razdvojenosti, koji su se zadnji put vidjeli u jeku pada Austro-Ugarske. Ova knjiga objavljena je 1942. godine, kad su Máraija smatrali najvažnijim mađarskim piscem. Krajem devedesetih, posthumno, Máraijeva književnost ponovno dolazi na svoje. Talijanski izdavač Roberto Calasso pronalazi u katalogu francuskog izdavača “Zaboravljene europske majstore”, a među njima i tri Máraijeva romana. Calasso otkupljuje prava, a “Embers” uskoro postaje jedna od najčitanijih knjiga u Italiji, Njemačkoj, no i Mađarskoj. Danas je ovaj pisac ponovno opće mjesto mađarske književnosti, svojevrsni izvozni proizvod. Na hrvatski su dosad prevedeni “Buntovnici”, “Četiri godišnja doba”, “Ester: uzaludna ljubav”, “Judit: 3 lica jedne ljubavi”, “Kad svijeće dogore”, “Knjiga o travama”, “Zemlja! Zemlja!: sjećanja”, “Posmrtna besjeda”, “Rastava u Budimu”, “Ljubavnik u Bol
o njegov misterij, otvarao mnoga pitanja o čovjeku i njegovu poimanju vremena, društva i smrti
zanu” i “Ljubomorni”. Posljednji prijevod je “Otok” u izdanju naklade Oceanmore. Márai je sebi život oduzeo u 90. godini. Prije nego što je povukao okidač, nazvao je policiju i javio da to planira napraviti kako bi ga mogli pronaći u njegovu stanu. Prije nego što je policija uspjela doći do njega, proveo je svoj naum. U San Diegu je živio devet godina. Prije toga je 15 godina proveo u New Yorku i 13 godina u Napulju te četiri godine u Švicarskoj. Kad se zbroje sve te godine u egzilu, ispada da je Márai napustio Mađarsku 1948. godine, na samom pragu petog desetljeća života. Jedina spona koja ga je nastavila do kraja života vezati s Mađarskom ostao je jezik, koji je postao njegova domovina. Unatoč tome što komunističke vlasti nisu željele čuti za njega, a knjige su mu u domovini nastavili cenzurirati, Márai nije odustajao od svojega jezika, kao da je jezik bio dio njega, onaj dio koji mu nitko nije mogao oduzeti i koji nije dopustio nikome da ga svojata. Godine 1923. Márai je upoznao Ilonu Lolu Matzner, ženu s kojom će ostati do kraja njezina života, do 1986. godine. S njom je šest godina proveo u Parizu, potom su se ponovno vratili u Mađarsku, a Lola je krajem tridesetih rodila njihovo prvo i jedino dijete, sina Kristofa, koji je umro poslije samo nekoliko tjedana. Kad je u zračnim udarima uništen njihov stan u Budimpešti, par je pobjegao u selo, gdje su se brinuli za napuštenog dječaka, kojega će kasnije posvojiti. Njihov posvojeni sin skrasio se u Americi, oženio s Harriet iz Massachusettsa, s kojom je dobio tri kćeri, Máraijeve unuke, koje nikad nisu naučile mađarski, niti su znale što to njihov djed piše niti o kakvom se čovjeku radilo, s kakvom prošlošću. No Máraiju je bila dostatna bliskost s dvije osobe, sa suprugom Lolom i sinom Johnom. Sa suprugom je dijelio ljubav prema knjigama i cigaretama, a sa sinom Johnom imao je blizak odnos ispunjen razgovorima o umjetnosti, povijesti i politici. Po dolasku u San Diego većinom piše memoare i dnevnike, a s novinarskim radom je posve prestao. Od 80. godine uopće ne piše. Márai je kao pisac razumijevao sav jad, no i svu blagodat ljudske egzistencije, vidio je koliko je sve uzaludno, no kako se čovjek i dalje kreće i dalje gradi svoj život na toj uzaludnosti. Njegovi protagonisti žive patnju i razočaranje, no to prihvaćaju kao dio svojega usuda. To je vjerojatno i jedna od temeljnih razlika čovjeka koji je proživio vijek u 20. stoljeću, od onoga koji ga živi u 21. stoljeću. Čovjek 21. stoljeća svesrdno odbija starenje, smrt i besmisao kao dijelove sebe. U svemu traži razlog, logiku, opravdanje, opsjednut je zdravljem i srećom kao imperativima, dok drugi dio sebe, onaj kolebljivi, nesretni, ispunjen uzaludnošću, nastoji potisnuti.