Do ludila su mrzili srpski narod
Fiksna ideja mržnje i osvete stvara opasne luđake. Kad ovakvi ljudi ili skupine ljudi dođu do moći, kao što je slučaj s ustašama iz Italije, onda se iživljavaju i pretvaraju život u pakao. Bilo je takvih, na primjer Pavelić, još više njegova supruga, Lubu
Šokantna knjiga ‘MOJ OBRAČUN S POGLAVNIKOM’ otkriva što je stari austrougarski vo
Slavko Kvaternik prisutan je na hrvatskoj političkoj pozornici većim dijelom prve polovice 20. stoljeća. On nije bilo tko. Obrazovan časnik, pomoćnik feldmaršala Borojevića, sudionik mnogih bitaka na Soči u 1. svjetskom ratu, Slavko Kvaternik je značajan, krupan epizodist.
Ali ipak samo epizodist. Proglašenje države njegova je prva, pokazat će se fatalna, rola hrvatske povijesti. Ali prva polovica stoljeća pamti ga po dvije uloge. Prva je pripajanje Međimurja Hrvatskoj. Drugu je opisao Miroslav Krleža u eseju “Pijana novembarska noć”. Riječ je o poznatom skandalu koji se zbio u prostorijama današnje Filmske akademije. Studeni je 1918., kraj rata, stvara se nova država. Skidaju se slike cara i kralja Franje, vješaju se nove, “Njegova veličanstva kralja Petra u crvenoj maršalskoj husarskoj gali”.
Mladi književnik, obožavatelj Lenjina, mrzitelj licemjerja, odlazi na proslavu u Sokol, gdje se upravo odvija bal u slavu nove države. Tumara po praznim ulicama, kipti od gnjeva, ali ne tumaraju baš svi - u magli baš svi nisu guske, a jedan od tih koji se snašao jest i Slavko Kvaternik. Krleža ulazi u Sokol pa s visine galerije posmatra “pijanu gozbu kameleona”. “Rakija progovara iz Gospodina Povjerenika Narodnoga vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca za Vojne poslove, doktora Mate Drinkovića, koji nazdravlja glavnom ‘suradniku i prijatelju’, gospodinu potpukovniku Slavku Kvaterniku. Obojica su spremni, kao rodoljubi, za svoj narod ‘položiti glavu’, i to u svakom trenutku, i to - ako je potrebno - još večeras! I to je, zapravo, bestidno! Obojica su do jučer bili Habsburgovci i vješali svakoga tko je bio za Petra Karađorđevića, kao što će prvom prilikom opet vješati za Habsburga protiv Petra ili za Petra protiv Habsburga ili za bilo koga tko se bilo kad pojavi na Dravi ili u ovome gradu na bijelom konju kao Pobjednik”, piše Krleža. U trenutku kad je Mate Drinković dao riječ potpukovniku Kvaterniku, Krleža je pomahnitao. S galerije je viknuo: “Dolje Kvaternik! Dolje nazdravljanje! Lažno ste nazdravljali jednoj od krvi masnoj dinastiji, isto tako lažno nazdravljali ste drugoj”. Krležin čin uzrujao je časnika, on je “počeo da viče tonom pijanog oficira da je on ovdje zapovjednik, da nas može spasiti samo bezuslovna disciplina i odanost kralju Petru, a ne anarhija, i da će on objesiti svakoga tko se ne da disciplinirati”. Krleža je počeo uzvikivati Lenjinovo ime. Onda je nastao pravi pakao. Oni dolje vikali su: “To je boljševička propaganda! Bacite onoga s galerije dolje! Dolje komunizam!” (...) Pučanstvo na galeriji je uzvratilo: “Govori istinu! Ne damo ga! Dajte mu riječ! Živio Krleža!” (...)
ojskovođa Slavko Kvaternik, koji je proglasioNDH, osjećao o ustašama, Paveliću, Krleži...
Urlanje treslo je čitavom zgradom kao potres, a grmljavina nogu davala je sliku oluje u porastu. “Povjerenik Mate Drinković je dao znak svojim ‘haramijama’ da učine s Krležom što im volja. Tako je izbačen na ulicu, u blato, i ‘izdevetan’, pritom ‘počašćen’ s nekoliko jačih udaraca bakandžama u mekanijem dijelu Krležine ovozemaljske supstancije, koji se u boljim prozama ne imenuje svojim pravim imenom”, kaže jedan opis. Jedni pijanci, prisjetio se Krleža kasnije, htjeli su ga nataknuti na sablje, i bili bi to učinili da ga drugi neki pijanci “nijesu obranili revolverima”. Dvadesetak godina kasnije, 1941., Slavko Kvaternik, doznajemo uz njegovih zapisa, pokušat će intervenirati kako bi spasio glavu svojeg tadašnjeg oponenta, Miroslava Krleže. Čini se da su piščev život ipak spasili Mile Budak i Ante Pavelić, a i njegova književna veličina tome je svakako pridonijela. Kad šest godina kasnije glava Slavka Kvaternika dođe pod znak pitanja, Krleža neće moći, a možda ni htjeti, intervenirati. Pogubne retke po Kvaternika pisao je, uostalom, 1942. godine, u trenucima kad se Kvaternika rješavao i Pavelić. Slučajno? Dalje slijedi nastavak Kvaternikovih memoara, u kojemu opisuje genezu ustaškog pokreta.
Duhovno i duševno raspoloženje ustaške organizacije u Italiji. “Među priprostim članovima ove organizacije bilo je bistrih i dobrih ljudi koji su poznavali život i njegovu dinamiku, no oni nikada nisu došli do izražaja, nego su bili zaslijepljeni lažima i zarobljeni zakletvom, reversom i terorom Pavelićevih rasova i rasića. Bio je velik broj takvih koje je zbog stradanja u domovini pokretala mržnja prema svemu što je jugoslavensko: zatvorima, batinama i mučenjima. Dakle, već kod stvaranja ustaške organizacije duševno raspoloženje bilo je opterećeno sjećanjem na zlostavljanja u domovini. Mržnja je
Sadržina ustaške discipline bila je slijepa poniznost i služnost osobi dr. Pavelića. On je m
Osim toga što je Pavelićeva žena Mara sve znala, bila je i dobar psiholog, s pasjim njuhom u otkrivanju pravih služinskih i ropskih značajeva
pružala, dakle, plodno tlo za stvaranje, ne jedino zavjereničke, nego i osvetničke organizacije, što je bio cilj Pavelića sudeći po kasnijim zbivanjima.
Osamljeni i udaljeni od svih utjecaja zdrave sredine u domovini, odgajani u atmosferi odmazde i osvete, izgubili su skoro svi duševnu ravnotežu i zdravi karakter. Mržnja i osveta postale su fiksne ideje i životni poziv jer nije bilo blagotvornih utjecaja kroz punih 12 godina. Život u internaciji na Liparima, kroz sedam godina, sa svim tegobama i odricanjem sebe samoga, učinio je svoje i potencirao do ludila osjećaj mržnje i osvete, ali ne jedino prema beogradskim vlastodržcima, nego i prema srpskom narodu, koga su okrivili da ima cilj uništenje Hrvata. Osim ove fiksne ideje, ustalila se još
jedna, i to ideja omalovaženja hrvatskih pokreta, društva i političkih stranaka u domovini, za koje su bili osvjedočeni da su neotporni i mekušci, te da jedino oni mogu spasiti hrvatstvo.
Čovjek nije mogao prepoznati ove ljude nakon njihovog povratka u domovinu ako ih je poznavao prije, kao što ni ja nisam sina i mnoge druge uslijed njihove potpune duhovne i duševne promjene. Ja sam tu stajao pred jednom nerješivom zagonetkom. Tekar kada sam dospio osobno u koncentracioni logor, bilo mi je jasno zašto je tako i nikako drugačije. Jasno sam zapažao tokom jedne godine da očite dobričine postaju duševno nastrani, da ih rastače mržnja i osveta. Što bi iz njih nastalo da su bili internirani sedam godina kao ustaše na Liparima? Većina ovih ljudi bila bi tokom vremena živčana i duševno bolesna zbog fiksne ideje mržnje te potpuno rastrojena. To je isto oboljelost mozga kao kod luđaka koji si utvaraju da su carevi i kraljevi, samo su ovi redovito dobronamjerni. Naprotiv, fiksna ideja mržnje i osvete stvara opasne luđake. Kad ovakvi ljudi ili skupine ljudi dođu do moći, kao što je slučaj s ustašama iz Italije, onda se iživljavaju i pretvaraju život u pakao. Bilo je takvih, na primjer Pavelić, još više njegova supruga, Luburić, Francetić, Tomić itd., koji nisu poznavali ni trun grižnje savjesti, kao da je nemaju. Za mene osobno nema dvojbe da to nije samo oboljenje moždana, nego i potpuno duševno rastrojstvo. Čovjek nije više čovjek, nego je zvijer-čovjek. To raspoloženje unijeli su u društveni i narodni život u NDH povratnici iz Italije, a našli su svoje prave saveznike u divljim ustašama, čiji je vrhovni zaštitnik i inspirator dr. Pavelić učinio sve sa svoje strane za iživljavanje njihovih strasti jer to mu je bilo željeno političko sredstvo. Sadržina ustaške discipline bila je slijepa poniznost i služnost osobi dr. Pavelića. On je mogao, smio i činio s ustašama što je htio. Sve je bilo dozvoljeno ustašama, ali teško onome koji bi se i najmanje usudio podvrći kakvoj kritici ili učinio najmanju primjedbu na odluke Pavelića. Dr. Pavelić je bio za ustaše nepogrešiv. Tko to nije usvojio bez rezerve, bio je već i likvidiran. Zato su ustaše povratnici tokom vremena izgubili svojstvo zapažanja, ocjene i razlikovanja za djela Pavelića. Zato je prosta laž da su ma u čemu odlučivali rasovi, da su imali slobodne ruke i odluke. Tko to misli, taj se ljuto vara. Rasovi su bili od Pavelića još više zarobljeni nego ostali. Ustaša Singer klasičan je primjer što je značilo ogriješiti se o Pavelića. Nije on u godini 1943. likvidiran radi atentata na pošti, nego zato što je pred drugima napravio
ogao, smio i činio s ustašama što je htio. Sve je bilo dozvoljeno ustašama...
primjedbu ‘da je bilo lako živ Paveliću u Italiji, ali teško ustašama na Liparima’. To, i Singerova obljubljenost kod ustaške omladine razlozi su likvidacije, a atentat na pošti samo je forma. Zbog toga je strahovanje dr. Budaka i mnogih drugih pred Pavelićem razumljivo iako nije muževno. Svetost, nepobjedivost i nepogrešivost osobe dr. Pavelića i njegove obitelji bio je jedini i glavni kriterij i gledište za ocjenu muževnih vredne ustaša i svih vrsti čimbenika u društvenom, javnom i državnom životu NDH. To je bila glavna bit ustaške discipline. Ocjena toga bila je jedan od glavnih resora i poslova gđe Pavelić. Osim toga što je ona sve znala, bila je i dobar psiholog, s pasjim njuhom u otkrivanju pravih služinskih i ropskih značajeva. Ona je nanjušila i ljude samostalnog značaja, koje je držala opasnim a priori, za opasnosti koje bi mogle nastati kasnije. Takvi ljudi bili su unaprijed osuđeni na osamljenost i bojkot iz druge ruke, a prisvojene su služinske naravi. U pogledu očuvanja nepovredivosti i nepogrešivosti dr. Pavelića pazilo se na svaku riječ, na svaku kretnju i na svaki mig. Nije se zaboravljala nikada ni najmanja sitnica, ako se je tko ikad i najmanje ogriješio, pa bilo to slučajno, ili u najboljoj namjeri, o dogmu nepovredivosti dr. Pavelića i obitelji. Dr. Mile Budak, a i mnogi dobročinitelji Pavelića klasični su dokazi za opstojanje te dogme. Dr. Mile Budak je nekada, dok mu je Pavelić bio još al pári, stavljao dobronamjerne primjedbe na osobu i obitelj Pavelića u svojoj pjesničkoj bezazlenosti i iskrenosti, jer nije znao koga ima pred sobom. To mu se nije zaboravilo i oprostilo nikada, naprotiv gospođa Pavelić potencirala je antipatiju do otvorene, gadne i niske mržnje, koje je čak prenašala na čestite čedne i besprijekorne djevojčice dr. Budaka. Zbog tog, ustaša ili kakav funkcioner koji je pronađen pouzdan i služan Paveliću i obitelji bio je persona gratissima, pa da je imao najlošiji značaj ili najprljaviju prošlost.
Za sve ostale nade svojih služnika bio je Pavelić širokogrudan, opraštao sve, čak i nečasna djela, a kada nije mogao izbjeći kaznu, bio je blag do skrajnosti i uvijek zaštitnik ovakvih služnika. Iz ovog činjeničnog stanja o biti ustaške discipline potekli su rasovi i rasići, nastaše i divlje ustaše - Pavelićev osobni služinski aparat. Svi drugi članovi ili pristaše ustaškog pokreta, a to je bila ogromna većina, bili su od prvog dana do kraja pusta i čista štafaža: neupućeni, zavedeni, zaslijepljeni, izvarani, zlorabljeni, u svojoj duši čestiti ljudi, ali kratkovjerni i nepronicavi. Najviše je to bila ženska i muška mladost, zbog pomanjkanja potrebnih životnih iskustava.
Zbog toga ustaški pokret, a osobito vojničke formacije nisu imale u javnosti nikakvih simpatija, nego su osjećani kao razuzdani i svojevoljni, jer srž ustaške discipline nisu bili moral i zakonitost, nego slijepa služnost osobi dr. Pavelića, koji je za službenike, tj. za njihove mane, prekršaje i izgrede te zulume imao uvijek svoj ‘pardon’. Ovakva disciplina stvarala je i stvorila duševnu i političku anarhiju, nanesla narodu teške rane, rušila od prvih početaka strukturu društva i države, dok nije konačno srušila sve, uključivo i vlastodržce”, piše Kvaternik. U poglavlju “Ostale ustaške organizacije u tuđini” Kvaternik opisuje terorističku ustašku organizaciju na Janka-pusti u Mađarskoj pa kaže:
“Tko je njezin osnivač, ne znam. Ona je nastala istodobno, ako ne i prije ustaške organizacije u Italiji. Uz osobu dr. Pavelića bila je vezana bez dvojbe i bila je slijepo oružje u njegovim rukama. Njezina je jasna svrha bila provađanje terora i sabotaža, što dokazuju njezina djela. Zašto sabotaže, bit će razmotreno kasnije. Organizacija je imala čisto tajni karakter, a njezini su članovi pred javnošću obavljali zemljoradničke i gospodarske poslove na Janka-pusti. Na čelu ove organizacije bio je Gustav Perčec, čovjek nasljedno opterećen. Organizacija je brojila oko 20 članova. Kako sam saznao naknadno, za vrijeme NDH, član ove organizacije bio je poznati Maks Luburić, kasnije glavni ras dr. Pavelića. Tome nisu potrebni komentari. Tko je i što te kakav je Luburić podučili su me Slovaci u godini 1942. Oni su bili zaprepašćeni i izrazili su svoje veliko negodovanje o njegovom vladanju za vrijeme dopusta u Slovačkoj, gdje je javno rekao nakon svečanog objeda ‘da ne može izdržati dulje u Slovačkoj, te se mora vratiti u Hrvatsku jer je željan krvi’. Kakvi je duh vladao u Janka-pusti, ne treba bolje ilustrirati. Mislim da je ova organizacija bila likvidirana nakon smrti kralja Aleksandra pod pritiskom velevlasti na mađarsku vladu. Još prije toga, kako sam čuo, bio je osuđen na smrt Perčec od ustaškog suda, jer je njegova priležnica odala sve tajne jugoslavenskoj policiji”. Potom opisuje Hrvatski domobran u Argentini. “Taj pokret s ciljem ostvarenja hrvatske države poznat mi je jedino po pričanju i iz novinskih vijesti. Pokret nosi ime Hrvatski domobran. Nastao je nešto kasnije nego ustaška organizacija u Italiji, a organizator je neki ustaša Valenta. Nitko od ustaša, a ni dr. Pavelić, nisu spominjali ovaj pokret nikad i nijednom riječju nakon povratka u domovinu. Iz toga zaključujem da nešto nije bilo u redu. Za pokret znam da je bio brojan i jak. Je li ovaj pokret postojao i dalje, to ne znam.” Kvaternik je detaljno opisao i Lički ili velebitski ustanak. “Ovaj ustanak organiziran je izvana od ustaše Servatzyja, a po nalogu Pavelića. O tome ustanku nije nitko bio prethodno obaviješten u domovini i bio je za sve istomišljenike Pavelića najveće iznenađenje. Ustanak je bio upravo djetinjski organiziran, a urodio je nemilim posljedicama - zatvorima, batinama i mukama - za brojno pučanstvo iz Like. Broj je sudionika u ovom ustanku bio od 20 do 30 ljudi, među njima je bila i mlađarija koja nije ni znala baratati puškom. Zbog toga ustanka, koji je bio puka lakoumnost, doživio je Pavelić predbacivanja, ali od mene, sa zahtjevom da se okani u budućnosti ovakvih poduhvata i ispada koji ne koriste, nego škode općoj stvari, a imaju groznu posljedicu - zatvaranja, batinjanja hrvatskih nacionalista, i to ne pojedinaca, nego na stotine, kao na primjeru Ličkog ustanka. Tražio sam energično da se o pravom stanju u zemlji raspita kod ozbiljnih i trijeznih muževa, a ne kod fantasta koji žive na Mjesecu, i da ne poduzima na svoju ruku ništa više bez odobrenja iz zemlje. Sad kad gledam i kakav je Pavelić, onda sam osvjedočen da je on taj lakoumni poduhvat poduzeo na traženje Mussolinija, da opravda opstanak ustaške legije ili organizacije pred talijanskom javnošću. Ali ovu argumentaciju ne mogu dokazati.
Tražio sam da se o stanju u zemlji raspita kod ozbiljnih muževa, a ne kod fantasta
Treći dio feljtona pročitajte u sljedećem broju Expressa