Moj san je biti Balzac televizije CURTIS
Stiže novi dokumentarac britanskog majstora esejističke dokumentarne forme ili priča o čovjek
Ljudi poput Adama Curtisa silni cirkus oko pandemije, izolacije i lockdowna ne bi trebali previše osjetiti. Barem ne u pretjerano negativnom smislu. Ako si najblistavije dijelove karijere izgradio tako da si dobar dio odraslog života proveo u video arhivi, kopajući po tisućama sati televizijske povijesti, pritisak stanja okoline da izoliran uz klipove provedeš još veće zalogaje dana može samo pomoći u podizanju kvalitete konačne “kompilacije”. Novi dokumentarac britanskog majstora esejističke dokumentarne forme zato nema izgovora za poraz - doduše, o njemu se u trenutku pisanja ovoga teksta još jako malo zna, ali sama činjenica da je vijest “Adam Curtis priprema novi dokumentarni serijal” sve zdrave oči okrenula na čekanje uz internet podsjeća da je život potrošen na odnos s ekranom bio pametno utrošena investicija.
Internet je na kraju krajeva, još prije pojave YouTubea, odradio distribuciju dobrog dijela njegova opusa. Curtis od svega toga tad možda nije vidio ni novčića, ali bilo je to dugoročno ulaganje, gradnja popularnosti kroz diviks i mistiku izgrađenu na forumima, gdje se iz godine u godinu sve glasnije postavljalo pitanje: “Tko je taj Adam Curtis koji nas uči povijesti kakvu nikad nismo slušali u školi?”. Tih dana jedine verzije njegovih klasika koje su kružile po P2P servisima, digitalni paketi serijala kao što su “The Century of the Self” (2002.) i “The Power of Nightmares” (2004.), bili su ripovi niske kvalitete, signal iz stare katodne cijevi snimljen na VHS. Ali nikom nije smetalo, jer poruka je bila
važnija od medija. Onda kad Curtis nije kopao po arhivu, čitao je knjige. Pa je uz gradnju sebe kao kultnog BBC-jeva brenda izgradio i ozbiljnu karijeru multimedijskog intelektualca, koji je svojedobno putovao svijetom sudjelujući u živim razgovornim formama. Na njegovoj se putanji našao i Zagreb, gdje je 2018. gostovao u programu “Filozofskog teatra”. Ako imamo na umu težinu lika i djela,
Curtisovo zagrebačko gostovanje prošlo je bez očekivane buke i pompe, svakako bez odjeka koji je zaslužio čovjek čije su dokumentarne analize moći u zapadnim društvima oblikovale dobar dio zeitgeista 21. stoljeća. Ispričane u samom srcu britanskog mainstreama, priče o kontroli društava u eri masovne demokracije, usponu neoconovaca ili aktualnim idejama slobode u osnovi su zabavni i zanimljivi kokteli povijesti, sociologije, politologije, kulturnih studija, filozofije i psihologije, istodobno ambiciozni komadi televizijskog obrazovanja, omiljena video literatura mnogih kontrakultura i prava remek-djela filmskog eseja s potpisom novinara koji se naziva povjesničarom, a izražava se kroz tradicionalnu filmsku formu unutar medija televizije. “Ja sam u osnovi povjesničar koji mažnjava zaigrane ideje i tehnike iz umjetnosti, pop glazbe i svega ostalog, i koji ih povezuje zajedno s prilično bazičnim i često poprilično dosadnim povijesnim istraživanjima.” Nije da nema onih koji ga kritiziraju, za sve od prilagodbe činjenica do političke pristranosti. Ali esejistička forma oklop je protiv udara takvih besmislica. U Zagrebu je po tko zna koji put podsjetio da dokumentarna forma nije stvarnost, nego montažni konstrukt.
Curtis ima narativ i stav, a iza njega stoji ime i prezime, kao i glas, koji u voiceoveru britanski šarmantno i autoritarno navigira kroz vizuale, dajući doku-koktelu dodatnu notu osobnosti. “Ljudi me često optužuju da sam ljevičar. To je potpuna glupost”, kaže Curtis dodajući da je njegova politika definirana vremenom. “Više naginjem libertarijanizmu. Ono što je zapanjujuće u našem dobu jest to kako je ljevica potpuno podbacila u pronalasku bilo kakvih alternativa.” Obilna uporaba
u čije su dokumentarne analize moći u zapadnim društvima oblikovale dio zeitgeista 21. stoljeća
filmske, televizijske i privatne, kućne video arhive za kreiranje audiovizualnog djela nije nikakva revolucionarna novost, zapravo, riječ je o jednom od glavnih sastojaka dokumentarnog žanra.
Ispričane u samom srcu britanskog mainstreama, priče o kontroli društava u eri masovne demokracije, usponu neoconovaca ili aktualnim idejama slobode u osnovi su zabavni i zanimljivi kokteli povijesti, sociologije, politologije, kulturnih studija, filozofije i psihologije, istodobno ambiciozni komadi televizijskog obrazovanja, omiljena video literatura mnogih kontrakultura i prava remek-djela filmskog eseja s potpisom novinara koji se naziva povjesničarom, a izražava se kroz tradicionalnu filmsku formu unutar medija televizije
Guardian je redatelje koji su se u svojim karijerama posebno oslanjali o arhivski materijal jednom nazvao “pripovjedačkim paleontolozima”, navodeći primjere kao što su 100 sati privatne arhive Timothyja Treadwella s kojima je Werner Herzog izgradio “Grizzly Mana” (2005.), 15.000 sati Formule 1 koje je Asif Kapadia probrao za 90 minuta dokumentarca “Senna” (2010.) i 140 sati 16-milimetarskog filma koji je Brett Morgen pregledao pa izrezao za “Jane” (2014.), priču o legendarnoj primatologinji Jane Goodall. Curtisu se nisu ni usudili brojiti sate, ali su mu dokumentarce nazvali “filmskim tapiserijama koje kao da stoje izvan vremena”, što je divan opis koji zaslužuje biti citiran u tekstu o majstoru citata, baš kao i Curtisovo objašnjenje vlastite narativne tehnike: “Pozorno tražim bilo koji kadar koji bi mi zapeo za oko - krupni kadar nečije ruke koja se miče, ili kamera koja se pomiče s nekim tko izlazi iz zgrade u večernje nebo, ili trenutak kad netko pogleda u kameru pa onda skrene pogled. Bilo što što stvara osjećaj”. Sitnice, kadrovi, trenuci i feeling su ono što Curtisove kolaže čine jedinstvenim gledateljskim iskustvom. Oni ni jednog trenutka ne zamaraju kao hladno sveučilišno predavanje, s čestim odmakom u humor i majstorskim korištenjem glazbe, uz sliku i naraciju trećim glavnim oružjem stila. “Preferiram starije, romantične kompozitore, zaboravljenu glazbu pronađenu iza digitalnih zidova”, kaže Curtis. I Massive Attack, naravno. S pionirima trip-hopa iz Bristola prvi je put surađivao 2013. godine, točnije, s Robertom del Najom (poznatim i kao 3D) te gostujućim vokalima Liz Fraser i Horacea Andyja kreirao ono što je Curtis blesavo inventivno nazvao “Gilm” - mješavina pojmova “gig” i “film”, brak svirke i filmske montaže s “moćnom glavnom naracijom i emotivnim samostalnim pričama”. Glavna naracija nazvana “Everything is Going According to Plan” bila je nova, izvedbena verzija središnje teme većine Curtisova opusa, seciranje svih novijih sustava moći koji nas, male podivljale homo sapiense, drže pod kontrolom. Izučavanje vrste, snage, veličine i oblika rešetaka koje nas okružuju podnošljivije je uz dobru glazbenu podlogu, koja se u ovom slučaju protezala od rane Barbre Streisand do sibirskog punka iz osamdesetih. Počelo je s nastupom u Manchesteru, a nastavilo se 2019., kad je Massive Attack krenuo na veliku turneju Europom i SAD-om, slaveći 20. rođendan albuma “Mezzanine”.
Adam Curtis potpisao je sve koncertne vizuale, prepoznatljivu kombinaciju pisanih parola i arhivskog materijala, a kaže da show priča priču o neobičnom putovanju na kojem smo svi bili u posljednjih dvadeset godina od izdavanja albuma “Mezzanine”, seleći se u “svijet u kojemu mašine čitaju naše podatke i predviđaju svaki naš korak, progonjeni duhovima prošlosti. Kupolu užitaka pod kojom se osjećamo sigurni od beskrajnih ratova vani”, ali u tom “sigurnom svijetu šire se sumnja i nepovjerenje - poput virusa. Zrak je sve više ustajao. Svi svugdje vide zavjere. Ali možda je sumnja kontrola?”.
Nešto od toga sigurno se prelilo i u njegov novi projekt, serijal “What Is It That Is Coming?”, koji bi trebao s čak devet nastavaka uroniti u nove mehanizme kontrole modernog društva. Naslov je radni, a Curtis je početkom 2019. izjavio kako završava sedmu epizodu. Iako se zbog odjeka njegovih serijala nastalih između 2002. i 2007. čini da je Curtisov uspon novomilenijalni fenomen, prve naslove na BBC-ju potpisao je još početkom osamdesetih. Rođen 1955. u Darfordu, gradiću tridesetak kilometara udaljenom od Londona, odrastao je na selu, a otac mu je bio snimatelj i istaknuti socijalist Martin Curtis, čovjek iza kamere redatelja Franka Humphreya Jenningsa, autora dokumentaraca o britanskom predratnom životu i osnivaču organizacije Mass-Observation, koja je 1937. nastala sa svrhom analize suhoparne svakodnevice britanskog života. Adam je studirao human sciences na Oxfordu, mješavinu genetike, statistike i politike, ali razočaran akademskim svijetom odlučio se pozdraviti s fakultetom i pronaći posao pa se po preporuci prijatelja javio BBC-ju. Iznenađen što ga je dobio, prihvaća posao pa za nacionalnu televiziju snima svoje prvijence, ono što naziva “blesavim filmovima”, poput dokumentarca o psima koji govore i pjevaju. “Majka je mrzila to što radim. Smatrala je da trebam biti ozbiljan
Do kraja ‘80-ih snimao je dokumentarce o povijesti ratnih reportera, iranskoj revoluciji i
akademik. Bio sam tako dobar u Oxfordu pa su svi tamošnji akademski ljudi mislili da sam potpuno poludio, jer sam otišao kako bih snimao filmove o psima koji govore.” Do kraja osamdesetih Curtis se već hrvao s puno ozbiljnijim temama - snimao je dokumentarce o povijesti ratnih reportera, iranskoj revoluciji i rušenju albanske vlade u organizaciji američkih i britanskih tajnih službi, a ulaskom u devedesete krenuo je s “prvom fazom” produkcije esejističkih serijala s kojima je izgradio svoj status. “Pandora’s Box” je 1992. načeo teme kojima će se vraćati dvijetisućitih, putujući kroz tragikomediju tehnokracije, kombinacijom svega od teorije igara i sistemske analize do vivisekcije komunizma, britanske ekonomije i povijesti nuklearne moći. Bio je to prvi njegov kolaž ovakve vrste, stila i širine, a kroz devedesete se bavio još i političkom manipulacijom povijesti (“The Living Dead”, 1995.) i stvaranjem vojno-industrijskog kompleksa (“The Mayfair Set”, 1999.) na sličan, za televiziju tog doba potpuno inventivan način. “The Century of the Self” pojavio se 2002. i postao instant-klasik, koji je do 2005., kad je Curtis već potpisao i tri epizode “The Power of Nightmares” (2004.), zahvaljujući spomenutim internetskim razmjenama, postao globalnim fenomenom. Na kraju krajeva, njegovi se filmovi nisu mogli gledati na hrvatskim televizijama pa je svejedno napunio
HNK. “The Century of the Self” je i danas možda njegov najbolji uradak, četverodijelna saga o tome kako su vladajuće elite koristile Freudov nauk za kontrolu masa, stavljajući u povijesni okvir jedno važno, ali do tada zanemareno i zaboravljeno ime, ono Edwarda Bernaysa, Freudova nećaka, tvorca moderne propagande i odnosa s javnošću. Do tada su za njega znali samo istinski poznavatelji povijesti PR-a, a danas možete na jumbo plakatima gledati reklame za Edward Bernays University College, osnovan 2013. Curtisa su zbog “The Power of Nightmares” zavoljeli i teoretičari zavjere, nakon što je Al Kaidu objasnio kao mit, napuhanu prijetnju i “plemenitu laž”, s kojom tadašnje neokonzervativno vodstvo SAD-a želi unificirati Zapadni svijet. Nakon “The Trap: What Happened to Our Dream of Freedom” iz 2007., tri nastavka s kojima se pozabavio drugim mitom, onim o slobodi pojedinca, snimio je nekoliko kratkih dokumentaraca, među kojima je i gostovanje s “The Rise and Fall of the TV Journalist” u četvrtoj sezoni serijala “Screenwipe” drugog velikana britanske televizije, kolege Charlieja Brookera. Sljedeći hit-serijal
“All Watched Over by Machines of Loving Grace”, poguran neprekidnim otkrićima njegove starije filmografije i popularnošću bloga “The Medium and the Message” (za koji je od 2011. do 2016. dodatno rudario po TV arhivu), bio je jedinstveno “kurtisovski” pristup fenomenu suživota čovjeka i računala. Nakon cjelovečernjih “Bitter Lake” (2014.), u kojemu je analizirao odnos Zapada i islama, te “HyperNormalisation” (2016.), s kojim se pozabavio “nenormalno normalnim” odnosom korporacija, politike i ljudskih navika, ostalo je čekanje.
Radni naslov “What Is That Is Coming?” ujedno je i otvoreno pitanje Curtisu - što nas to čeka i kad ćemo to dočekati? Štogod i kad god to bilo - a nadajmo se premijeri do kraja ove godine - Curtis je postao jednim od onih redatelja koji, uvelike zahvaljujući činjenici da žive u nelinearnom svijetu audiovizualne distribucije (to uključuje i YouTube, gdje njegove uratke konačno na miru možete pogledati u visokoj rezoluciji), generacijski širi svoju publiku. S obzirom na to da funkcioniraju izvan vremena i maestralno kopaju po prošlosti koja se reflektira u svakoj novoj sadašnjosti, ovi serijski paketi “infotainmenta” stoje poput klasika u knjižničnoj posudbi. Na kraju krajeva, sam Curtis kaže da je njegov san biti Balzac televizije: “Ne želim izmišljati likove, jer volim stvarni život. I volim priče. Ali volio bih raditi ono što radi Balzac, samo zapravo, s emocionalnim svemirom likova i jako jednostavnim pričama”. Valjda mu je netko rekao da je na pravom putu.
rušenju albanske vlade u organizaciji američkih i britanskih tajnih službi