Što su njoj klasna borba, branitelji, prabaka iz AFŽ-a, Piketty, Krleža i klimatska kriza...
rnog društva s istaknutom zastupnicom Radničke fronte u hrvatskom parlamentu
Tko je, uistinu, Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte, poznata po glasovitom nokautu Miroslava Škore, koji je možda preokrenuo tijek predsjedničkih izbora? U razgovoru s njom pokušali smo doznati koji su njeni ciljevi i ciljevi stranke kojoj pripada te kakvi su njihovi odgovori na probleme koje imamo, ali i na one koji će očito doći…
Express: Potičete iz ljevičarske, partizanske obitelji. Kakav je utjecaj obiteljskog backgrounda na vas?
Moj je otac bio dijete partizan, sa svojim mlađim bratom – tata je imao 15 godina kad je otišao u partizane. Moja prabaka Kata Poljičanin bila je osnivačica AFŽ-a u trogirsko-sinjskom kraju, moj djed je bio prva žrtva fašističkog terora u Trogiru i Segetu – još mu ondje stoji i spomenik. Utjecaj je bio više posredan jer nitko me nikad nije učio da to posebno ističem. Svi su u tom kraju iz kojeg potječu moji bili partizani i djeca partizana.
Express: Rekli ste da HDZ-ovac koji vas je verbalno napao u Saboru potječe iz obitelji koja je u Drugom svjetskom ratu bila na drugoj - protalijanskoj strani. Zašto te povijesne epizode ne mogu završiti?
Tako su mi rekli mještani Segeta koji tu priču znaju. Svi u Segetu govore da su njegovi preci bili među rijetkim kolaboracionistima koji su odavali obitelji kojima je netko otišao u partizane, zbog čega bi Talijani članove obitelji ubijali ili slali u logore. Moj djed je također ubijen jer je Talijanima netko dojavio da moji pomažu partizanima. Nakon što su djeda ubili, baku su zatvorili u zatvor s najmanjim djetetom, gdje su je mjesecima mučili da prizna da su pomagali partizanima. Da je baka priznala, ubili bi i nju i druge koji su pomagali. Liječnik koji je s njom sudjelovao u dostavi lijekova partizanima upozorio ju je da će ubiti i njega i nju ako prizna, zato je izdržala.
Express: Kako biste vi vidjeli neku razumnu detraumatizaciju nacije, koja ima sve šanse od silnog overdoziranja poviješću završiti ili na kauču ili u dužničkom ropstvu?
Detraumatizacije ne može biti dok se povijest opasno revidira - dok crno postaje bijelo a bijelo crno, kako je to slikovito sažeo povjesničar Hrvoje Klasić. A retuširanje povijesti nije tu samo zbog osobnih trauma, kako se to često zna reći, nego to huškanje ima za cilj ekonomski obespraviti društvenu većinu. Nacionalizam i revitalizacija ustaštva mitologija je koja obespravljene ‘dresira’ da budu ponizni, da se hrane mržnjom prema najslabijima, dok se istodobno ne bune protiv onih koji ih uistinu tlače i ekonomski eksploatiraju. Pobočnici nehumanih ideologija ne mogu voditi hrabre i autonomne politike u europskom i svjetskom kontekstu niti su sposobni promijeniti podređenu poziciju većine u Hrvatskoj.
Express: Kako vidite ‘suočavanje s prošlošću’ na ljevici i desnici? Koje biste grijehe predaka, mislim na partizane, osudili i kako?
Suočiti se moramo s revizijom prošlosti - a ne osuđivati partizane - njih su već dovoljno osudili i ponizili oni koji bi im se zbog toga do kraja povijesti trebali ispričavati. No nije stvar u suočavanju s prošlošću nego u suočavanju sa sadašnjošću – s tim što smo se našli u trenutku povijesti koji u nekim elementima itekako podsjeća na 30-e godine prošlog stoljeća – pa bi bilo vrlo dobro da pokušamo shvatiti kako smo se našli u takvoj situaciji. Za ljevicu nema dvojbe – huškačke politike imale su i imaju funkciju prikrivanja istinskih uzroka ekonomske obespravljenosti većine. Dok potplaćeni radnik Srbin i potplaćeni radnik Hrvat misle da im je problem nacionalni a ne klasni neprijatelj – osigurana je jedna od ključnih pretpostavki njihova klasnog podčinjavanja i pacifikacije. Prevladavajući nacionalizam, društvena većina dolazi u snažniju poziciju koja omogućava ujedinjeni otpor prema kapitalu, koji iskorištava i u konačnici uništava dva izvora sveg bogatstva – radnike i prirodu.
Express: Koje su vas knjige i ljudi, u idejnom smislu, oblikovali ili barem presudno utjecali na vas?
Miroslav Krleža je na mene imao utjecaja svojom širinom, koja omogućava da probleme naše zemlje i ljudi sagledavamo u materijalističkom ključu, a da odbacimo mitologije, religije, razne mistifikacije koje su nas i kao narod i kao pojedince oduvijek ograničavali. Da je Krleža živ, sigurna sam da bi dekonstruirao antiznanstvene mitove, ‘Blut und Boden’ ideologije, klerikalizaciju, dresuru i sluganski mentalitet tržišnih fundamentalista koji ne vide dalje od svojeg interesa. Krleža bi u nekoliko poteza skicirao uzroke ekonomske deprivilegiranosti i načine stvaranja društvenoga konsenzusa o navodnoj nužnosti svođenja na okvire tzv. sluganske ekonomije na političkoj i ekonomskoj periferiji Europe.
Nakon što su djeda ubili, baku su zatvorili u zatvor s najmanjim djetetom, gdje su je mjesecima mučili da prizna da su pomagali partizanima
Express: Radnička fronta zastupa radničku klasu. Tko je danas u Hrvatskoj radnik? Klasičnih industrijskih radnika više nema - nema Uljanika, Rafinerija Sisak se prenamjenjuje, Končar ima pet puta manje zaposlenih nego dok ga je vodio inženjer Ante Marković...
Radnici su oni koji žive od svojeg rada, nezaposleni su oni koji žele živjeti od svojeg rada, umirovljenici su oni koji su nekad živjeli od svojeg rada, a sad većina jedva spaja kraj s krajem. Iako se u javnosti nameće slika radnika samo kao manualnog radnika – radnici su i ljudi koji rade u call centru, prevoditeljice, informatičari, vozači Bolta... Svi oni danas uglavnom rade u ‘fleksibilnim’, što znači nesigurnim radnim uvjetima, na određeno, na ugovore do tri mjeseca (po kojima smo prvi u EU) ili bez ikakvih ugovora. To što su ih uvjerili da oni nisu radnici jedan je od najvećih problema i uzroka toga da se glas radnika slabo čuje.
Express: Zašto ‘fronta’? Znate li da je Tuđman HDZ mislio nazvati Hrvatski demokratski zbor, pa mu je Tomislav Ladan rekao da ‘zbor’ zvuči militaristički? Fronta je vojni termin, a ako političke diskusije u Hrvatskoj počnemo iskazivati vojnim terminima, tu vi nikad nećete biti jači od branitelja i njihovih stožera.
Ako fronta sugerira rat - onda je to zato što se u našem društvu prikriva činjenica da postoji klasni sukob, da interesi kapitala i rada nisu isti - te da u tom sukobu radništvo, sve dok nije organizirano, izvlači deblji kraj. Nominalno lijeve stranke, poput SDP-a, mnogo su lošeg napravile u tom ‘fabriciranju’ stvarnosti, koju su nastojali prikazati kao harmoniju kapitala i rada. Te harmonije ne može biti, što postaje posebno razvidno u periodima kapitalističkih kriza. Vladajući su pristali na devastaciju zemlje deindustrijalizacijom, svođenjem ekonomije na rentijerstvo i uslužne djelatnosti niske dodane vrijednosti, čime ‘konkurentnost’ u međunarodnoj razmjeni možemo graditi prvenstveno relativno nižom cijenom radne snage - zato je pritisak na radnike velik, a bit će još veći. Naš radnik radi za nižu plaću i više radnih sati od prosjeka EU. Deficit robne razmjene s EU u 2019. je bio oko 71 milijardu kuna i povećao se od 2018. godine za 6 posto.
Što se tiče branitelja i njihovih stožera
- ne bih automatski branitelje stavljala nasuprot radnika i Radničke fronte - iako su itekako neki od njih sudjelovali u obespravljivanju većine, huškačkim politikama i reviziji prošlosti. Ne bih ih stavljala nasuprot radnicima prema njihovu habitusu nego prema njihovu materijalnom statusu, koji povećava nejednakosti. Povlaštene mirovine treba revidirati – jer ako među 1,1 milijun ‘običnih’ umirovljenika tek njih oko 3600 ima mirovinu veću od 8000 kuna – onda je nepravedno i nesolidarno da među braniteljima (njih 70.000) čak više od 11.000 ima više od 8000 kuna mirovine.
Express: Što mislite o klasnoj borbi? Ako ona ponegdje i postoji, ovdje je sigurno nema.
Klasna borba će biti prisutna dokle god živimo u klasnom društvu. Doduše, vladajući je nastoje ideološki potisnuti, neutralizirati i ‘izmjestiti’ prema lažnim uzrocima putem nacionalističkog huškanja. No radnici se na ovaj ili onaj način bore za vlastita prava, samo je pitanje hoće li se u toj borbi vratiti samopouzdanje i politička snaga organiziranog radništva, a ona se može vratiti tek kad se radnici ujedine i prepoznaju kao dio iste klase, u antagonističkom odnosu prema kapitalističkoj klasi i institucionalnim uporištima njezine vladavine i dominacije.
Klimatolozi upozoravaju da smo blizu točke u kojoj bi klimatske promjene mogle postati i
Kad si bogat, možeš voziti električni romobil, jedeš organsku hranu, recikliraš i drugima prigovaraš što ne rade isto to
Express: Ne klizi li Europa u socijalizam? Centralne vlasti financiraju poduzeća, ponegdje preuzimaju udio u vlasništvu... U Hrvatskoj će vlada, u pogledu raspodjele novca, uskoro imati više moći nego vlada SR Hrvatske (mislim na sredstva iz EU)?
Europa za sada ne klizi u socijalizam
- iako je jedini racionalan odgovor na klimatske promjene i nejednakosti demokratski socijalizam. Nije moguće spriječiti promjene klime ako se ne promijeni način proizvodnje. Vodeći svjetski klimatolozi upozoravaju da smo blizu točke u kojoj bi klimatske promjene mogle postati ireverzibilne, a to je moguće spriječiti jedino rapidnim i globalnim prevladavanjem kapitalističkog načina proizvodnje. Na jednu tonu kućanskog otpada dolazi 70 tona industrijskog otpada, što pokazuje koliko je mainstream fokus na recikliranje kućanskog i komunalnog otpada i na individualnu odgovornost potrošača skretanje pažnje s istinskih uzroka devastacije okoliša. Emisije CO2 ne možemo smanjiti ako najrazvijenije zemlje ne pristanu na ekološke standarde. Socijalističke elemente prepoznajete, pretpostavljam u tome da vlade pojedinih država ulaze u vlasništva privatnih tvrtki (recimo, njemačka vlada u vlasništvo Lufthanse) jer su ta privatna poduzeća u korona krizi te vlade spašavale. Također vidimo kako vlade imaju mogućnost narediti privatnim tvrtkama što i kako proizvoditi - u interesu zadovoljavanja potreba društvene većine - privrede se okreću zadovoljavanju temeljnih potreba - proizvodnji medicinske opreme, hrane, usluga u zdravstvu, obrazovanju... To nam pokazuje koliko je, gotovo preko noći, moguće promijeniti stvari iako smo desetljećima slušali o tome da ‘nema drugog načina’.
Express: Moj je dojam da kod nas ljudi jako vole socijalizam, ali nacionalni. Slobodno tržište ovdje nitko ne želi, a od liberala - koji, doduše, prečesto žive od vladina novca - mnogi više simpatiziraju kožne bolesti.
‘Slobodno tržište’ je mit, odnosno religijska kategorija - logično je i racionalno da svaki kapitalist teži nekom obliku monopola i sigurnih prihoda. Mit o slobodnom tržištu potreban je kao legitimacija destruktivne konkurencije, nesolidarnosti i nejednakosti. Kod nas se često čuje da mi nemamo pravi kapitalizam nego neku varijantu ortačkoga kapitalizma - takva ideja podrazumijeva da bi stvari jednom, kada dođemo do idealnog oblika kapitalizma, bile bolje. No ovo jest autentični oblik kapitalizma - no na periferiji EU sa svim svojim pojavnostima - naša okoštala privreda nema mogućnosti ravnopravno
se boriti pod istim tržišnim pravilima s mnogo produktivnijim i tehnološki sofisticiranijim kompanijama zemalja kapitalističkog centra. Da bismo umanjili nejednakosti, EU bi trebala biti makar fiskalna unija, poput SAD-a, gdje su ugrađeni tzv. automatski stabilizatori ili institucionalni mehanizmi za usmjeravanje viškova iz bogatijih država i regija prema manje razvijenima i državama s deficitima, a ne da se pojedinačno u parlamentima razvijenijih odlučuje o tome hoće li se sredstva usmjeravati i kako prema manje razvijenima, kao što je slučaj s EU, koja
nije fiskalna unija.
Express: Ako biste oporezovali visoke dohotke ili ušteđevine - što je legitimna politika - bogati bi taj novac preselili u porezno privlačnije države, bar oni znaju kako se to radi. Čemu, dakle, takve ideje? To ruši i Pikettyjevu zamisao.
Zapravo, Piketty daje prijedlog za utvrđivanje globalnog svjetskog poreza na bogatstvo uz istodobno očuvanje kapitalističkog načina proizvodnje i tržišnih odnosa konkurencije, a Radnička fronta i ja smatramo da porez nije dovoljan nego da je prevladavanje kapitalističkog načina proizvodnje nužno u društvu koje prevladava nejednakost i nepravdu. I porezi su - kao zahvati u sferi raspodjele - u krajnjoj liniji uvjetovani prethodnim ostvarenjem viška vrijednosti - a to ostvarenje Piketty ne dovodi u pitanje. No - da, bijeg kapitala može se očekivati i s njim se suočavaju sve socijalističke vlade. No zanimljivo je da svi znaju o čemu se govori kad netko spomene onih 1 posto nasuprot 99 posto, no afirmativne vizije društva koje bi se suočilo s takvim nejednakostima i pokušale ih prevladati odmah nailaze na kritike kako to nije moguće i kako je nešto takvo čista utopija. Mnogo veći problem od tehničkog pitanja - kako spriječiti bijeg kapitala - jest kako ukloniti blokade s mišljenja i zamišljanja pravednijeg i solidarnijeg društva.
Express: Uvjeti za dodjelu EU novca su zelena transformacija, digitalizacija, transparentnost. Koje su mogućnosti zelenih projekata danas?
Kad si bogat, možeš voziti električni romobil, jedeš organsku hranu, recikliraš i drugima prigovaraš što to ne rade. Otprilike je i takav odnos centra prema nerazvijenoj periferiji – u utakmici u kojoj se bore nejednaki oni jači postavljaju uvjete. Prvi problem je što je zelena transformacija, kao i sve ostale navedene stvari, samo prazna floskula. Njemačka, koju bi mnogi uzeli kao svijetli primjer ‘zelene transformacije’, zemlja je s uvjerljivo najvećim udjelom u emisiji stakleničkih plinova u EU (900 milijuna tona ugljikova dioksida godišnje). Istodobno nama kao kriterije postavljaju zelene transformacije iako stihijskom višedesetljetnom deindustrijalizacijom dajemo itekako svoj doprinos. Drugo, zelena transformacija trebala bi krenuti od ulaganja u zelenu reindustrijalizaciju - biranjem onih sektora i subjekata koji imaju mogućnost proizvodnje dodane vrijednosti i povećanja izvoza, te multiplicirajuće učinke povećanja udjela domaće komponente u proizvodnji. Nažalost, mi najčešće putem EU sredstava financiramo strane privrede i njihove proizvođače zelenih tehnologija.
Express: HDZ je s Hrebakom potpisao ugovor kojim se obvezuju staviti sve troškove lokalnih vlasti na internet. Hoćete li to podržati? Jeste li spremni glasati za neke projekte HDZ-a koji su vam prihvatljivi ili ćete uvijek biti protiv?
Nismo mi protiv jer nam je takav stil nego zato što su politike desnice i ekstremnog centra temeljni uzrok podređenog statusa društvene većine, ugrožavanja javnog dobra, privatizacije zdravstvene zaštite i obrazovanja, ograničavanja mogućnosti za normalan život za većinu.
Politike HSLS-ovca Darija Hrebaka su klasičan primjer onoga što bi se trebalo početi zvati ‘ekstremnim centrom’. S jedne strane zagovara se transparentnost, tko ne bi bio za transparentnost - no samo zato da se nejednakost i siromaštvo usustave, da postanu sistemski prihvatljivi. Hrebak će u realnom vremenu objavljivati fakture putem kojih Grad Bjelovar isplaćuje novac tvrtkama i građanima, no istodobno će objavljivati imena fizičkih osoba (mimo stava Agencije za zaštitu osobnih podataka) kojima Grad uplaćuje novac kao socijalnim slučajevima kako bi pojačao pritisak na one koji, po njemu, mogu a
‘ne žele raditi’ - takvima, tvrdi Hrebak, društvo nije dužno pomagati. Hrebak se, naime, zalaže za to da se oduzme socijalna pomoć onima koji su djelomično sposobni za rad, ali ne žele sudjelovati u javnim radovima.
Ne bih branitelje stavljala nasuprot radnika i Radničke fronte, iako su neki od njih sudjelovali u obespravljivanju većine, u huškačkim politikama i reviziji prošlosti