Mit&snovi
noir pedigreom objavila je zbirku poezije. Ovo je priča o jednom glazbenom fenomenu
Upitana početkom godine zašto će se njezina netom najavljena debitantska zbirka poezije prodavati po cijeni od samo jednog dolara, američka pjevačica Lana Del Rey je, umjesto da istakne humanitarnu narav projekta i namjeru da pola prihoda od prodaje donira Navajo Water Projectu, nadmeno ustvrdila kako “njezine misli nemaju cijenu”. Metafizičnost svojih misli dodatno je naglasila pjesmom “Salamander” nazvavši ih “prekrasnima i besplatnima”, no kako je ono što će se 29. rujna na policama knjižara pojaviti kao 112 stranica ponekom fotografijom pojačane čiste poezije naslovljene “Violet bent backwards over the grass” u pretprodaji dostupno za dvadesetak dolara, čini se kako je diva nekoliko mjeseci nakon neslavne izjave svoje umotvorine ipak uspjela svesti na određenu računicu. Iako, vjerojatno, za zabavljačicu koja se sa svojim statusom proizvoda industrije zabave nikako ne može pomiriti pa uporno pokušava prijeći u “više sfere” i steći status “umjetnice”, ostvarenje težnje za postajanjem pjesnikinjom cijene i nema. Tu je svoju želju prvi put objavila još 2012., otkrivajući u monološkom prologu u pjesmi “Ride” kako “je bila pjevačica, ne osobito popularna” i kako je “sanjala o tome da postane prekrasnom pjesnikinjom, no te je njezine snove splet životnih okolnosti razbio, raspršio u milijune zvijezda na noćnom nebu”, a uobrazilju pojačava stihom iz pjesme “Hope is a dangerous thing for a woman like me to have - but I have it” s posljednjeg albuma “Norman fucking Rockwell”, kojim se uspoređuje sa Sylvijom Plath recitirajući kako, poput slavne pjesnikinje, “po cijele dane cvili naokolo u svojem jebenom kućnom ogrtaču”. Da za poeziju treba više od p(r)oze, pjevačica možda i nije shvatila, no okolnosti su se krajem prošle godine rasplele tako da je za prvu zbirku sve postalo spremno i Lana Del Rey sad ima pravo reći, što u jednoj od pjesama i koristi, da je “sad prava pjesnikinja”. No je li doista “njezin život njezina poezija”?
Ili je ono što je 28. srpnja premijerno predstavljeno kao audioknjiga samo nova razina mitologizacije započete još u trenutku kad je Lizzy Grant nestala s pozornice kako bi na nju zakoračila njezina bolja, potpunija i popularnoj kulturi intrigantnija Lana Del Rey?
Lana je, naime, treća glazbena inkarnacija (i treća sreća) Elizabeth Woolridge Grant, koja se na večerima otvorenih nastupa u New Yorku počela pojavljivati još dok je na Sveučilištu Fordham studirala filozofiju, no potraga za Laninim snimkama iz sredine “nultih” neće uroditi plodom jer rijetko bi tko u May Jailer, plavuši eteričnog izgleda i sanjivog prizvuka u folk melosu, prepoznao današnju divu. Djelomično je razotkriti mogu jedino uvodni stihovi jedne od pjesama s jedinog albuma koji je Jailer objavila, “Sirens”, u kojima govori kako “i ona i oni dobro znaju da će postati zvijezda”, no prije zvjezdane metamorfoze May će se transformirati u Lizzy Grant, djevojku posvijetljene kose, pop pjevačicu sličnu stotinama drugih s kraja prošlog desetljeća. Iako joj je već Lizzy donijela razmjerno dobar ugovor i otvorila mogućnost preseljenju u bolju četvrt te započinjanje boljeg života, glazbenica time nije bila zadovoljna pa zapošljava nove menadžere, pod čijom se paskom stari ugovor raskida, a nova, poboljšana inačica Lizzy Grant, a.k.a. Lana Del Rey, stvorena je kroz mitologizaciju ravnu onoj o rađanju Venere.
Kako bi postala Lana, naime, svi su materijalni dokazi o Lizzy nestali s interneta i dugo je bilo nemoguće pronaći čak i tonske zapise već snimljenog demo singla “Kill kill”. Za glazbenicu čiji uspjeh temelje ima u nostalgičnom žalu za glamurom pedesetih i šezdesetih, internet je bio presudan u njezinu postanku. Naime, još jedan s Lanom povezan mit kaže kako je spot za pjesmu “Video Games” snimila zamišljeno gledajući u kameru svojega Mac Booka, u video je uplela arhivske snimke gotovo svega što je na internetu mogla pronaći i “Video Games”, a
Kako bi postala Lana, naime, svi su materijalni dokazi o Lizzy nestali s interneta i dugo j
samim time i Lana Del Rey, uskoro su postali viralni.
S druge strane, njezin dobar izgled i podeblji bankovni račun njezina oca stajali su kao apoteza toj viralnosti čiji uspjeh počiva na anonimnosti (izvođača) i izvire iz oduševljenja anonimnosti (mase). Del Rey se, s jedne strane, svemu tome dobro narugala u pjesmi “Fucked my way up to the top”, za koju će kasnije reći kako je “samo dijelom autobiografska jer je i sama na svojem putu spavala s mnogim ljudima iz glazbene industrije, ali ti joj pothvati nisu pomogli u nastojanju da potpiše ugovor što je bilo prilično frustrirajuće”, ali s druge će strane optužbe o uspjehu izgrađenom na očevim novčanicama ostati bolna točka do današnjeg dana jer i u novoj se zbirci s njima obračunava govoreći da “svi govore o njezinu bogatstvu, ali ona zapravo nije bogata”, što je prilično licemjerna tvrdnja dok na bankovnom računu drži uspavanih 30 milijuna dolara.
Druga mitološka nit kojom će karijera Lane Del Rey biti obilježena njezine su tugaljive, u najmanju ruku melankolične, a vrlo često i depresivne pjesme o ožalošćenim ženama nespremnim pustiti staru ljubav, najčešće muškarca u čijem su društvu bile potlačene ili se osjećale manje vrijedno, zapostavljeno. Počelo je to s njezinim prvim singlom, za čiji tekst otvoreno priznaje da je izmaštana idealizacija ljubavne priče koja nikad neće doći, s muškarcem koji je nikad neće cijeniti dovoljno da bi zbog nje zanemario makar i tako banalnu aktivnost kao što je igranje videoigara, a završetak se ne nazire ni 2020., kad u jednoj od pjesama kaže “voljela bih biti sama svoj instruktor tako da mogu manje ovisiti o tebi”.
Je li Lana izvan scene pronašla nekoga s kime će joj nebo biti mjesto na zemlji, nije poznato, a možda je i manje važno, ali gradivni elementi njezinih pjesama ne nailaze na odobravanje dijela glazbenih kritičara, poglavito kritičarki, napose onih s feminističkim predznakom. U trenutku ponovne ženske afirmacije i osnaženja, naime, dio ih smatra kako pjesme Lane Del Rey nisu dobra poruka mladim ženama koje u slavnoj pjevačici nalaze uzor. Protagonistice njezinih pjesama mahom su “slabe” i ovisne o muškarcima ili, ako o njima i nisu ovisne, kroz odnos s njima definiraju sebe i svoj svijet. I što je u tome loše, upitala se pjevačica u podugačkom Instagram postu prije nekoliko mjeseci. Ono o čemu piše i pjeva njezino je iskustvo, jedino poznato joj iskustvo romantičnih veza i, stoga, jedino o čemu može pjevati želi li zadržati autentičnost. “Nisam feministkinja, ali mislim da bi pod šarenim kišobranom feminizma trebalo biti mjesta i za žene poput mene”, zaključila je u tom obraćanju javnosti. Takav stav nije naišao na odobravanje šire glazbene javnosti, a negodovanje je pojačano time što je, kako bi obranila sebe, u glib pokušala povući kolegice poput Miley Cyrus, Beyonce, Cardi B i drugih zvijezda pitajući se zašto je u redu da one polugole pjevaju o seksu, obnaženosti, pa čak i prevari.
Valjda kako bi osvjetlala obraz, u pretposljednjoj od 14 pjesama zbirke “Violet bent backwards over the grass”, “Paradise is Very Fragile”, politički je angažman usmjerila prema jednoj od najlakših meta današnjice, američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, nazivajući ga megalomanom i prozivajući ga zbog nedavnih požara u Kaliforniji i porasta razine mora. Otkriva također i kako klimatske promjene doživljava osobno i vrlo tragično, otkrivajući kako nježnu stranu skrivenu u sebi dijeli s prirodom (za razliku od uobičajenog referiranja na prirodnu divlju i neukrotivu stranu). Nažalost, ni ti angažirani reci nisu zbirci pomogli da postane iole relevantnija u društvenom ili, iskreno govoreći, poetskom smislu. Četrnaest se pjesama izmjenjuje, nastavljajući se jedna na drugu, a čitatelj/slušatelj dojma je kao da se nekoliko temata provlači kroz višestrukost različitosti.
U svim je pjesmama lirski subjekt (iako je o postojanju nečeg takvog pomalo deplasirano govoriti) napuštena, melankolična žena čije je vrijeme za ljubav, sreću, pa i za život odavno prošlo ili se nikad i nije posve materijaliziralo te u svim pjesmama toj ženi nešto nedostaje da bi bila potpuna. Najčešće je to ljubav, ponekad prihvaćanje, a ponekad se sramežljivo razotkriva i potreba za udivljenjem. Ipak, najviše od svega osjeća se potreba za sazrijevanjem. Jer stihovi Lane Del Rey obgrljeni njezinim senzualnim glasom i zavodljivim pjevanjem te umotani u atmosferične, melankolične aranžmane možda i jesu zanimljiv proizvod popularne kulture, ali “Violet bent backwards over the grass” u obliku polusatne zvučne knjige jednostavno je isprazna i šuplja te su joj jedina svijetla točka aranžmani Jacka Antonoffa, pjevača i gitarista benda Fun te producenta mnogih zvijezda, među kojima su Lorde, Taylor Swift i Carly Rae Jespers. Antonoffov klavir i saksofon, kao nekoć klavir Stevea Allena Jacka Kerouaca, prati poeziju Lane Del Rey i time je čini vrijednom slušanja, čak i podnošljivom uspije li se stihove svesti na razinu pozadinskog šuma. U suprotnom, “Violet bent backwards over the grass” ne razlikuje se mnogo od popularne Instagram poezije Rupi Kapur ili Atticusa, puno je šupljine u njezinoj dubini, kao tinejdžerica koja u svojem nastojanju da se prikaže pametnom, dubokom i prožetom mračnim seksepilom ispadne u najmanju ruku nezanimljiva. Naravno, kič i pretjerivanje i inače su dio estetike Lane Del Rey, no konačan rezultat ovog eksperimenta zvuči kao nešto što zalutali šetač u ljetnim mjesecima može čuti s kakve hotelske terase u nekoć popularnom ljetovalištu izblijedjelog sjaja. Možda će obožavatelji kroz ovaj projekt Lanu Del Rey i upoznati bolje, no pitanje je hoće li se njoj svidjeti ono što će oni ondje pronaći.
je bilo nemoguće pronaći čak i tonske zapise već snimljenog demo singla ‘Kill kill’
Negdi po sredini filma iskreno se ponadaš da će umrit. Ili bar da će joj ćer zalipit plesku. Ili aj, da će je ostavit neka sama krepa kako je i zaslužila, vještica odvratna pokvarena gadljiva. Uvuče te. Ko Slobodin usisavač Mater u svoju prašnjavu kesu nemilosrdno trpa gledatelje i onda ih tamo drži da se guše u prašini, tami, iza starih zavjesa koje se peru jednon godišnje. Ne pušta. Iako je Mater, zapravo, stalno u bluru. Fokus se ne miče s Jasne. Ona je ćer koja je došla iz Njemačke pomoć staroj Materi po koju je doša rak. Ta forma kamere intrigira. Na početku čovjek pomisli da su odlučili pratiti isključivo Jasnu jer su se pribojavali da bi sporedne uloge mogle loše odraditi posao, jer jako je teško pogoditi taj neretvanski naglasak. Miks dubrovačkog, hercegovačkog, makarskog i vrgoračkog. Kad ono, na kraju naglasci ispali perfektni. Pogotovo kod sporednih uloga. Nevjerojatno dobro oni to rade, a bilo je za očekivati (i oprostiti ako do toga dođe) da će biti preglumljeni ili jednostavno pogrešni. Ali stvarno su se iskazali. Neka. Zadržat ćemo se na kameri još samo kratko, taman da zapišemo kako na početku filma zbog tog fokusa na Jasni gledatelj stječe dojam da je ona zapravo ta Mater, ali kako se radnja razvija, otkrivamo da Jasna ima i svoju Mater, a i ona je nekome Mater, samo puno drugačija Mater nego što je njezina Mater bila njoj, i to je ono čemu teže sve žene koje su prošle surovost dalmatinskih matera. Sve žene i poneki Jure Pavlović. Redatelj, scenarist i producent. Majčin sin podrijetlom iz Ploča. Bilo bi zanimljivo saznati je li njegova Mater pogledala ovaj film? Što su joj ljudi po selu pričali? Sigurno su preuveličali i rekli da je ogadio. Mogla bi se okladit. To me sitilo, prije nekog vrimena, onaj vjeroučitelj iz stranke Most, gostujući na televiziji izjavio je da Božo Petrov neće moć doć materi u Metković ako uđe u koaliciju s SDP-om. Poslali mene tako ovi iz 24sata da se zaletin ženi na vrata i pitan jel to istina. Mogu van reć... i Božo Petrov ima Mater. Desetak kilometara dalje, u Jurinu filmu, Jasna se Materi obraća imenon. Zove je Anka. Nije to rijedak slučaj u Dalmaciji. Kakav neupućeni Zagorac pomislio bi da se Jure na to odlučio kako bi prikazao odvojenost, zahlađenje i surovost tog odnosa, ali a-a. Ima takvih slučajeva. Prosječan Dalmatinac će, pak, u sat i trideset čiste drame prepoznati bar dva, tri, pet, šest, osam ili 47 likova iz svog života. Tu su susjedi/rođaci s kojima je Anka u sporu oko nekolicine kvadrata bezvrijedne zemlje, tu su doktori koji uvijek
uljepšavaju i prešućuju te nikad neće reći pacijentu stvarno stanje poput kolega u američkim serijama. Tu je poštar koji besramno žica baškiš. Tu je odvjetnik koji se ne snalazi u vlastitom uredu ako nema tajnice. Tu je fratar koji nakon bolesničkog pomazanja za tu zlu ženu kaže “uvik se je brigala za sve nas”. Zapravo, to je li Mater dobra ili zla više je u oku promatrača. Uvjerena san da bi moja stara susjeda rekla da je žena najnormalnija. I tu ne želin reć da je moja susjeda zla, nego jednostavno razumi taj mentalitet. To odgajanje nasiljem, to da nikad, u cilom životu, ne dobiješ poriv zagrlit i poljubit vlastito dite. Sitnice po kuhinjskim policama otkrivaju još jednu naviku autohtonih dalmatinskih matera. U kući se sve čuva. Predmeti iz sedamdesetih do ratnih devedesetih, koliko god da ih matere laštile davno su postali nehigijenski i ofucani, ali bacat se ne smije. Ko zna kad će zatribat. Šećer se sprema u teglu od marmelade. U dnevnoj sobi hrpetine prastarih žućkastih deka na kauču. Drvenarija po zidovima sa svim svojim malenim podstanarima.
I što god netko drugi napravi, ili u kuću donese, njima ne valja. Za drugin se uvik triba popravljat, drugi uvik ništa ne zna, pa makar bio i doktor. Ili susida koja je donila svoju domaću, pileću juhu.
I tu je Jasna skužila kako da sebi olakša. Kad je Mater počela žugat da joj je juva odvratna, Jasna joj ju je uzela iz ruke i rekla: “Dobro, bacit ćemo”. E, onda se Mater prominila. Kad bi doša fizijatar, a ona nije tila vježbat,
Jasna bi joj spomenila da će uskoro suđenje oko one zemlje šta je ne da susidima - žena odma skočila. Obrnuta psihologija. Jure prikazuje problem, ali nudi i rješenje. Bar kratkotrajno. Svako malo, Jasna se videopozivima javlja svojima u Njemačku. Mužu i dici. Sitnice u tin razgovorima otkrivaju da koliko god daleko otišla i u njoj čuči dalmatinska mater. Proviri na sekund, a onda je Jasna pripozna, pa zatare nogama.
Uopće nije morala izgovorit onu slavnu “nikad neću bit ko svoja mater” rečenicu. Izvirala je iz svakog njenog pokreta. I kad se sitila kako joj nije dala na fakultet samo zato što je žensko. I kad joj je pokazivala ožiljak na čelu i šibu s kojon ju je tukla za svaku glupost. - Nisan ja tebe nikad maltretirala, to si ti umislila rekla joj je Mater.
- Kakva ti je to kosa? - pitala je ranije.
- Takva mi je kosa već deset godina - rekla je Jasna. - Šta si to od sebe napravila, ćerce jadna - zgrozila se Anka.
Jasna bi joj na takve gluposti vjerojatno odbrusila, prigovorila, jer odavna je punoljetna, živi u Njemačkoj daleko od Matere. Ali Mater je sad bolesna. I ne može. Mater opet ima moć nad njon kakvu je nekad imala. Jasna opet nema izbora. Uzima knjige, pokušava bar mentalno odlutat, ali ne. Zna gdje je. Zna kakvi su uvjeti. Mora ostati tu uz Mater jer nema tko drugi. Jer to je red. Jer joj je možda, u dubini duše, zapravo, bar malo, žao da umire.