Javier Cercas JEDAN HRVATSKI FENOMEN
Nedavno je zaprešićka Fraktura objavila roman “Vladar sjena” suvremenog španjolskog pisca Javiera Cercasa. Ovo je šesti roman ovoga pisca koji je objavio ovaj nakladnik. Možemo li govoriti o svojevrsnom fenomenu? Čini mi se da možemo, pogotovo ako napravimo usporedbu sa Srbijom, koja u prevedenoj književnosti često ide korak ispred Hrvatske, gdje su, koliko znam, objavljena samo tri Cercasova romana: “Salaminski vojnici”, “Prevarant” i “Anatomija jedne pobune”. U Hrvatskoj su, osim ovog najnovijeg romana, objavljeni još i romani “Brzina svjetlosti” i “Zakon granice”.
Javier Cercas je jedan od najcjenjenijih španjolskih pisaca današnjice. Rođen je 1962. godine u mjestu Ibahernandu, u blizini portugalske granice, odakle potječe njegova obitelj, i gdje se najvećim dijelom odvija radnja njegova “Vladara sjena”. Svjetski uspjeh postigao je romanom “Salaminski vojnici”, koji je izvorno objavljen 2001. godine. Ono što je zajedničko svim njegovim djelima objavljenim u Hrvatskoj, koja se tematski poprilično razlikuju, osim što su “Salaminski vojnici” i “Vladar sjena” srodni i tvore svojevrsnu duologiju, je to da bi sva njegova djela mogli smjestiti u odjeljak angažirane književnosti, bez obzira na to što je ovaj pojam posljednjih desetljeća poprilično obesmišljen. Cercas je živi dokaz da angažirana književnost ima smisla i da ni izbliza nije izrekla posljednju riječ. Možda se u toj činjenici krije kultni status ovoga pisca u Hrvatskoj, jer su teme o kojima Cercas piše, o prošlosti i sadašnjosti Španjolske, određene krvavim građanskim ratom, poprilično razumljive ovdašnjoj čitateljskoj publici, pa je moguće odatle povlačiti i određene analogije. U romanu “Prevarant”, tako, Cercas piše o Enricu Marcu, stvarnoj osobi, bivšem anarhistu i republikanskom vojniku koji je svojim potresnim svjedočanstvima iz nacističkog koncentracijskog logora Flossenbürg stekao status heroja. Međutim, 2005. godine ispostavilo se da Marco nikad nije bio zatočenik tog logora i da je cijela njegova biografija pomno iskonstruirana. Lažiranje vlastitih biografija je u Hrvatskoj svojevrsni trend koji ni nakon tridesetak godina, koliko je proteklo od početka rata, ne posustaje. Posljednji sličan slučaj je onaj kad su uoči izbora otkriveni djelići biografije Miroslava Škore, koje je ovaj pomno skrivao, bez obzira na to što se radi o jednoj tako benignoj stvari kao što je članstvo u tadašnjoj Socijalističkoj omladini. To su te analogije koje sam spomenuo. Također, njegov roman “Brzina svjetlosti” govori o ratnim zločinima i suočavanju s njima.
S druge strane, Cercasov roman “Anatomija jedne pobune” vrlo je zanimljiv zbog inovativnog oblikovanja književne građe. Njegova radnja odvija se u jednom danu, 80-ih godina, danu koji je odredio budućnost te zemlje i koji se može smatrati konačnim razlazom s frankizmom i početkom stvarne demokracije u toj zemlji. Radi se o neuspjelom pokušaju državnog udara 1981. godine, koji se odigrao u španjolskom parlamentu. Cercas pomno i strpljivo slaže djeliće jednog mračnog i kaotičnog mozaika, a u prvi plan stavlja osobe koje su se po cijenu vlastita života usprotivile pokušaju državnog udara. Cercas je svjetski uspjeh ostvario trećim romanom “Salaminski vojnici”. Njegova prethodna dva romana “Podstanar” i “U kitovom trbuhu” nisu dosad prevedeni na hrvatski. “Salaminski vojnici” su priča iz Španjolskoga građanskog rata koja govori o ljudima koji su uspjeli, unatoč krvavom ratu kroz koji su prošli, sačuvati elementarnu ljudskost. To je priča s elementima legende, a zasniva se na stvarnom događaju. “Salaminski vojnici” su uz “Vladara sjena” poseban dio Cercasova opusa te ih je vrlo teško, ili gotovo nemoguće, promatrati odvojeno, pisati o jednom, a pritom zanemariti onaj drugi. Ova dva romana na jedan čudesan način urastaju jedan u drugi. Oni su zapravo dvije potpuno različite slike jednog te istog rata. U “Vladaru sjena” Cercas na jednome mjestu opisuje motive rata sa slika Diega Velázqueza i Francisca Goye. Rat je za Velazqueza plemenita, “muška stvar”, panteon viteštva i slave, jedna svijetla i neokaljana slika, dok je on kod Goye brutalan i strašan. “Salaminski vojnici” su većim dijelom rat s Velazquezovih slika, dok on u “Vladaru sjena” poprima obrise iracionalnog bezumlja, rata kakvog je ovjekovječio Goya. U romanu “Vladar sjena” Cercas pokušava napisati biografiju Manuela Mene, svojega prastrica, falangističkog poručnika
‘Salaminski vojnici’ su priča iz Španjolskog građanskog rata koja govori o ljudima koji su u
koji je poginuo u bitki na Ebru, jednoj od najkrvavijih bitaka Španjolskoga građanskog rata, koja se odigrala u drugoj polovici 1939. godine. Cercas u svojem traganju polazi od jedine sačuvane fotografije, portreta 18-godišnjeg Manuela Mene. Cercas je teškom mukom i nakon mnogo odlaganja odlučio napisati ovaj roman. “Razlog je taj što sam osjećao da je Manuel Mena najteretniji dio nasljedstva moje obitelji i da ispripovijedati njegovu priču ne znači samo preuzeti odgovornost za njegovu političku, nego i za političku prošlost čitave obitelji, a to je bila prošlost koje sam se najviše stidio.”
Međutim, nije Mena najzanimljiviji lik
uspjeli, unatoč krvavom ratu kroz koji su prošli, sačuvati elementarnu ljudskost
ovoga romana, ta uloga pripada prvenstveno njegovoj majci koja je o njemu stvorila mit neokaljanog antičkog junaka koji je “pao za domovinu” i koja je tražila da sinovljeva časnička sablja bude pokopana skupa s njom. U nedostatku dokumenata, Cercas se u svojoj potrazi služi analogijama, prije svega onim literarnima. Od tuda i naslov romana, “Vladar sjena”, koji je preuzet iz jednog Homerova stiha, iz dijela u kojem Cercas uspoređuje Ahila i Odiseja, a sve u kontekstu sudbine Manuela Mene. Ahilej i Odisej su zapravo paradigme Velasquezova i Goyina poimanja rata. Tu je i remek-djelo Dine Buzzatija “Tatarska pustinja”, koje se spominje na više mjesta. A da bi shvatio lik Menine majke, Cercasu će poslužiti priča Danila Kiša “Slavno je za otadžbinu mreti” iz njegove “Enciklopedije mrtvih”, odnosno priča o grofici Esterhazy, čijega sina vode na pogubljenje, priča čije se zadnje rečenice ponavljaju više puta u romanu: “Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt”.
Tu priču Cercasu prepričava jedan drugi, stvarni lik, koji je vrlo važan za ovaj roman. Radi se o Davidu Truebi, španjolskom piscu i filmskom redatelju koji se više godina bavio mišlju da po toj Kišovoj priči snimi film. Trueba nije nepoznat u Hrvatskoj, ali, nažalost, prvenstveno kao pisac, jer su tri njegova romana prevedena na hrvatski (Meandarmedia): “Blitz”, “Četiri prijatelja” i “Otvoreno cijelu noć”. Trueba je 2003. po romanu “Salaminski vojnici” snimio istoimeni film. Radi se o sjajnom ostvarenju koje sam pogledao pukom igrom slučaja, a o kojemu se govori u romanu “Vladar sjena”. DVD s tim filmom mi je prije nekoliko godina poslao prevoditelj jednog mojeg romana na galicijski. Preko lika Davida Truebe ova dva romana se na fantastičan način isprepleću. To je to jednostavno, ali uistinu sjajno baratanje formom čiji je vrhunac Cercas demonstrirao u “Anatomiji jedne pobune”. Tu je i način na koji Cercas spaja intimne, stvarne drame s onim fikcijskim. Trueba je naprosto opsjednut bivšom suprugom Ariadnom Gil, glumicom, glavnom protagonisticom njegovih “Salaminskih vojnika”, koja ga je napustila i danas živi u Hollywoodu s poznatim glumcem Viggom Mortensenom. Ne bih ove tabloidne reference navodio da se ne spominju u romanu i tu djeluju poprilično nadrealno. Vozeći se provincijom, šutljivi Truebo, pokušavajući biti duhovit i tako zaboraviti bivšu suprugu, kaže: “Što to ja nemam, a ima Viggo Mortensen?”. Njegova šala ima gorak, gotovo tragičan prizvuk, pogotovo tu gdje je izgovorena, u gluhoj španjolskoj provinciji, na polupraznoj autocesti. U jedinom Truebinu romanu koji sam pročitao, “Blitz”, Trueba na jedan posredan način govori o opsesiji bivšom suprugom. U tom romanu glavnog junaka, arhitekta, napušta djevojka, što on jako teško podnosi. Nesumnjivo, iako su špekulacije slične vrste nezahvalne, radi se o autobiografskim detaljima. Priču o Manuelu Meni Cercas zaključuje Kišovim riječima, odnosno njihovom negacijom: “...premda je istina da povijest pišu pobjednici i da puk ispreda legende i da literati fantaziraju, smrt nije sigurna. Ovo ne završava, pomislih. Nikad ne završava”. Zapravo su u pravu i jedan i drugi, i Kiš i Cercas. Razlika je jedino u tome iz koje perspektive se to “slavno umiranje za domovinu” promatra. Iz Cercasove perspektive, o čemu svjedoči i ovaj roman, ali i iz perspektive kulture sjećanja kakva se njeguje na ovim prostorima, to uistinu nikad ne završava. Najstrašniju rečenicu u ovom romana izgovara majka Manuela Mene, kad se obrušila na republikanskog vojnika koji se nakon rata, živ, vratio u Ibahernandu. Objašnjavajući svoj postupak majci Javiera Cercasa, ona kaže: “A tebi je u redu da je tvoj stric Manolo ubijen?”. Slične rečenice, u kojima se ogledaju sličnosti u ovdašnjoj i kulturi sjećanja Cercasovih likova, čuo sam i vidio (i doživio) u životu nekoliko puta. I to su možda najtraumatičnija sjećanja na rat koja su ostala, kad vas obuzme neki iracionalni osjećaj krivnje zbog toga što ste ostali živi, što niste “slavno za domovinu umrli”, kao neki vaši prijatelji ili poznanici. Osjećaj s kojim se nije moguće nositi s bilo kakvim racionalnim argumentima. Zbog sličnih stvari su nam pisci poput Javiera Cercasa neizmjerno važni.