‘Jezik klizi po njezinoj koži poput balavog puža’
Kao u kakvoj turbofolk poskočici, namjera Đurđice Stuhlreiter u ‘Sonati’ možda i jest bila problematizirati tabuizirano, ali krajnji je rezultat odviše neuvjerljiv
“Sunčana je sasvim obična djevojka, nikakva junakinja o kojoj bi se pisale knjige ili snimali filmovi”, piše o svojoj junakinji studentici Sunčani, djevojci na pragu ženskosti, a nazubljenim okovima zarobljenoj u djetinjstvu, autorica Đurđica Stuhlreiter u “Sonati”, svojem drugom romanu namijenjenom odrasloj čitateljskoj publici. Ta je rečenica vjerojatno mišljena kao pogrešan trag ili izljev lažne skromnosti, a možda je bila i jedan od autoričinih načina da protagonisticu, ustrajući na njezinoj “običnosti”, dodatno ponizi. No činjenice su neumoljive, Sunčana jest sasvim obična djevojka, različitom je čini traumatično, u djetinjstvu proživljeno, iskustvo. Da sustav funkcionira, Sunčaninom bi se traumom bavili stručnjaci, pomogli joj da se s njom nauči nositi, da bude više od “traumom obilježene djevojke” i da svoj život oblikuje izvan tog momenta. Ali sustav ne funkcionira, što autorica kao magistra s diplomom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta vrlo dobro zna, a u konkretnom slučaju ne funkcionira ni najuža okolina, pasivni (u trenutku pripovijedanja pokojni) otac i malograđanskom potrebom za propuštanjem “finih ljudi” u “običan život” opterećena majka. Sunčana, u potpunom neskladu sa svojim imenom, prolazi samo kroz tmurna i turobna stanja, a njezina se depresija miješa s ironijom i cinizmom ispletenima poput štita za obranu od svijeta. Razloge takvu njezinu stanju treba tražiti u ranom djetinjstvu, mjestu (barem) dvostruke traume - najprije ju je hvalisanja gladna majka poslala susjedu Petru na satove klavira, koji bi malenu i glazbeno nenadarenu djevojčicu ispunjavali zazorom i da nije bilo susjedova seksualnog napastovanja. Njega autorica, vrlo naivno, prvim dijelom romana provlači poput nedokučive tajne, poput ključa za razumijevanje priče, iako je od početka, od trenutka kad Sunčanu noću budnom održava zvuk na klaviru izvedene skladbe, jasno da se u njezinoj prošlosti krije nešto vrlo mračno, a ustrajno “nisam više dijete, nekad sam bila” u odgovor na majčine prijekore i zapomaganja, mrak i vremenski određuje. Samo što mrak koji se ne rastjera svjetlom guta sve pred sobom poput zjapeće praznine. To je i ovdje slučaj - Sunčana vjeruje da majka zna, no ona o tome šuti i ostavlja djevojku da se osjeća samom i izdanom, a seks, u rijetkim trenucima kad ga prakticira, koristi kao oružje, sredstvo za postizanje opravdanih ciljeva i/ili način za laku zaradu. Godinama taložena agresija onemogućuje je u normalnoj, svakodnevnoj komunikaciji, ali ne osnažuje dovoljno da bi na lascivne komentare znala odgovoriti ili se nositi pri ponovnom susretu sa zlostavljačem pred kojim je opet, kao čistačica u potrazi za preživljavanjem, podređena. A njezina se “običnost” odražava i u njegovu neprepoznavanju.
Apsurdnu situaciju autorica do vrhunca dovodi neuvjerljivim, nategnutim dijalozima i vrlo dvojbenim postupcima protagonista. Od nevjerojatnosti Sunčanina konačnog osvetničkog čina kojim je, oslobodivši se, zauvijek zarobila i sebe, snažnija je samo banalizirajuća vulgarnost opisanog zlostavljanja u kojem “jezik klizi po njezinoj koži poput balavog puža”, a “zmaj riga vatru u njezinu djetinju šačicu”. Kao u kakvoj turbofolk poskočici, namjera možda i jest bila kroz književni tekst problematizirati tabuizirano, ali krajnji je rezultat odviše prizeman i, naposljetku, neuvjerljiv, pa čitatelj ostaje pod dojmom da bi ovaj roman od njegove “običnosti” trebalo spasiti zamatanje u temu čiji se pipci zazora omataju oko čitateljske svijesti ne dopuštajući mu da, osim nje, propituje i izvedbu.