Stjerali su Vučića u mišju rupu
metaforom, vraćeno materi. Između Hrvata i Srba u Hrvatskoj više nema posrednika
Najavili su nam tvrdu kohabitaciju. Danas praktički provode veliku koaliciju. Zoran Milanović i Andrej Plenković produbili su ovih dana veliko prijateljstvo. Od Knina do Sinja, demonstrirali su zajedništvo i suradnju, kooperativnost i politiku na istom kursu. Da je netko neupućen banuo na proslavu godišnjice Oluje u Kninu i slušao izjave u službenom dijelu programa, lako je mogao polupati lončiće i zamijeniti formalne ljevičare i formalne desničare za govornicom. Zoran Milanović toliko se gurao udesno, a Andrej Plenković ulijevo da su u jednom trenutku totalno zamijenili uloge. Zamalo se sudarili glavama. Nominalno ljevičarski predsjednik u svojim je istupima tih dana u Kninu napadao Haaški sud, govorio o tome da “nije svatko osuđen u Haagu ratni zločinac”, spominjao “greške” umjesto zločina, tvrdio da je Hrvatska izbjegla “moralnu katastrofu” u Oluji i nakon nje, poetizirao o “malo dobrih ljudi”... I nadovezivao se na premijerove riječi u govoru. Formalno desničarski premijer, pak, izražavao je žaljenje zbog srpskih žrtava, osuđivao hrvatske zločine, pozivao na pijetet prema svim žrtvama, trudio se oprati Oluju od stigme ratnih zločina, čak je u Knin doveo svog potpredsjednika iz srpske manjine, a u Grubore šalje svog ministra branitelja (i “šatoraša”) Tomu Medveda.
Milanović je zvučao kao desničar, Plenković je zvučao kao ljevičar. I to nije prvi puta. Obojica su nakon Oluje pobrali čestitke zbog zajedničkog nastupa u vezi Oluje, produbljivanja pomirenja, te naročito pobjede nad političkom desnicom. No ipak, ono što je Milanovića i Plenković spojilo nije samo politička dalekovidnost i požrtvovnost u mijenjanju Hrvatske, već prije svega vlastiti probitak. Milanović i Plenković prvenstveno čuvaju sami sebe i čuvaju jedan drugog. Čuvaju se od zajedničkih protivnika, u prvom redu političke i radikalne desnice koja radi o glavi i jednom i drugom, a rade u zajedničkom interesu