Predsjednik i premijer držat će si leđa u onome što izgleda kao novi korak prema velikoj koaliciji

održavanja na vlasti, jedan na Pantovčaku, drugi u Banskim dvorima. Još prije koji tjedan bili su najbolji neprijatelji, dijeleći međusobno jeftine packe o kršenju ustavnih prava oko korone i raspravljajući o tome je li predsjedniku možda previše dosadno na Pantovčaku, a sada kad su stvari postale ozbiljne oni su se pretvorili u najbolje prijatelje. Ljevičar Milanović pomaknuo se udesno, kako bi n svojoj strani političkog spektra olabavio napetost u vezi Oluje i Domovinskog rata, a Plenković se pomaknuo ulijevo kako bi neutralizirao desnicu i zadovoljio svoje partnere, Srbe i liberale. I nije to prvi puta. Milanoviću su godinama prigovarali da je zapravo skriveni desničar među ljevičarima. Njegov odnos prema Franji Tuđmanu, Anti Gotovini, Oluji, Haškom sudu, a onda i ekonomskim temama, sugerirao je da je on zapravo zalutao u SDP kad je kao mladi diplomat procijenio da se nakon Tuđmanove smrti HDZ možda raspada. A sam Milanović u nekoliko je navrata spočitnuo Plenkoviću da je u drugačijim okolnostima mogao biti lider lijeve frakcije u SDP-u. Ironija nikome nije promaknula: Milanović je prirodno HDZovac, Plenković je prirodno SDP-ovac, ali obojica su odredila politički put koji im je omogućio ostvarenje privatnih ciljeva. Plenković koristi veliku stranku koja pada na lidere, Milanović je iskoristio priliku da se nakon Račanove smrti progura na čelo SDP-a, lakše nego što bi mu to bilo u HDZ-u. Milanović je godinama gurao SDP prema centru, zabrazdivši nekad s druge strane barikade, Plenković sada gura HDZ prema lijevo, zakoračivši nekad i prema ljevici. I umjesto da svaki od njih povlači konop na svoju stranu, oni se po konopu privlače u sami centar. I stoga, njihova kohabitacija neće biti tvrda, što ne znači da će biti lišena ritualnih provokacija i sitnih, bezveznih čarki, čisto za podizanje rejtinga među svojim pristalicama, no u bitnim stvarima predsjednik i premijer držat će si leđa u onome što izgleda kao novi korak prema velikoj koaliciji. Najprije su Plenkovića godinama držali na vlasti Milanovićevi ministri, šef kabineta i njegov koalicijski partner u Saboru, sada je došao red na samog Milanovića, sutra će možda palicu preuzeti Milanovićev čovjek na čelu SDP-a. ve kako bi se ekstremi držali podalje od vlasti. I kako bi se Plenković i Milanović držali na vlasti. Nema sumnje, ovakva koalicija drži Hrvatsku u domeni političkog centra, umjerenosti, pomirljivosti, centrizma. I koliko god otupljuje i razvodnjava političku scenu, kao što pasivizira javnost i birače, ona izvlači Hrvatsku iz razdoblja nestabilnosti i ideoloških ratova. No ako Plenković i Milanović čuvaju jedan drugoga i samoga sebe, tko će čuvati Hrvatsku? Predsjednik bi trebao biti kontrolor premijera, a u ovakvim okolnostima čak i lider opozicije, pa ako toga nema, tko će kontrolirati sve moćnijeg predsjednika Vlade? Hrvatskoj slijedi četiri godine relativnog političkog mira, bez velikih izbora sve do 2024. godine. Veliko je pitanje što će se događati u tom periodu: hoće li Milanović i Plenković nastaviti svoj “medeni mjesec” i kako će za četiri godine izgledati politička scena? Idilično kao sad? Možda eutanazirano? Ili će ekstremi uzvratiti udarac?

No ako Plenković i Milanović čuvaju jedan drugoga i sami sebe, tko će čuvati Hrvatsku? Čuvaju se od političke i radikalne desnice, koja radi o glavi i jednom i drugom, a rade u zajedničkom interesu održavanja na vlasti

S