S istoka neće doći utjecajni glas razuma

Milorad Pupovac ima pravo kad kaže da konačnog mirenja Srba i Hrvata nema bez uključivanja Srbije u taj proces

Oluje te da, što dođe kao drugo, u današnjoj Srbiji možda nema volje da se opet malo puca, ali sigurno nema ni želje da se rat u Hrvatskoj – kao i oni u BiH i na Kosovu – sagleda izvan narativa o srpskim nesrećama što su pale s neba i dogodile se izvan svakog povijesnoga konteksta. Milorad Pupovac ima pravo kad kaže da konačnog mirenja Srba i Hrvata nema bez uključivanja Srbije u taj proces. Problem je, međutim, što u skorijoj, ako ne i daljoj budućnosti, s istoka neće doći utjecajni glas razuma. Oni neutjecajni čuju se već tridesetak godina, samo što ih i u srbijanskom i u hrvatskom društvu čuju rijetki i što su im i realna snaga i moguće posljedice između minimalnih i nikakvih. Nesreća Srbije, a posljedično i njenih susjeda, nije u tome što je ogromnu moć akumulirao najbolji učenik notornog Vojislava Šešelja nego što se tri desetljeća održava kontinuitet odnosa u kojem su na vlasti nacionalisti čiji su politički protivnici – još veći nacionalisti. I jedino u čemu se slažu jest, u biti, ono o čemu piše Informer i što, uz male intervencije, važi i za Bošnjake, Albance i Crnogorce. devedesetim godinama prošlog stoljeća nije bilo moguće zamisliti bilo kakav ozbiljniji bunt protiv Slobodana Miloševića bez Srpskog pokreta obnove, monarhističke i revizionističke stranke čiji je predsjednik, Vuk Drašković, među prvima evoluirao u protivnika rata,

Uali se nikad nije riješio fascinacije Dražom Mihailovićem. Famoznog 5. listopada

2000. godine Miloševićev režim je nasilno sklonjen i zamijenila ga je široka koalicija poznata po kratici DOS. No njen frontman – odabran iz nužde – nije bio pokojni Zoran Đinđić nego konzervativni, nacionalistički udav Vojislav Koštunica, kojeg od Vučića razlikuju manjak kapaciteta i energije i ništa bitno više. Jedini ozbiljni protivnici vlasti koju će nakon atentata na Đinđića preuzeti Boris Tadić, bili su upravo Šešeljevi radikali, iz kojih će izrasti sadašnja, vladajuća Srpska napredna stranka. itko u povijesti Srbije nije tako efikasno kao Vučić rasturio i obezvrijedio oporbu, koja bez saveza s Boškom Obradovićem i njegovim Dverima ne može ostvariti ništa niti na razini mjesnih zajednica beogradske periferije. E za tog Obradovića, revizionista i ljotićevca, Kosovo je vitalni organ Srbije, Republika Srpska njen prekodrinski aneks, neovisna Crna Gora elementarna nepogoda, a Oluja, naravno, najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Sve prije, od rušenja Vukovara, preko pokolja u Škabrnji, pa do genocida u Srebrenici i hladnjača punih leševa albanskih civila, ne postoji. Ni najveći optimisti u poznatom dijelu svemira nisu očekivali da će tranzicija Aleksandra Vučića iz vikend četnika u kravatiranog predsjednika uključivati i promjenu njegova odnosa prema činjenicama iz bliske prošlosti. Tragedija je, međutim, u tome što se ne nazire nitko tko može osvojiti vlast, a da ima mrvicu spremnosti za razbijanje ukorijenjenih deluzija o samo srpskim žrtvama i isključivo tuđim krivicama. Zbog toga ovogodišnji, nazovimo ga, unutarnji mir u Hrvatskoj, čiji su akteri Milošević i Medved, Plenković i Pupovac, nije početak dugog procesa na čijem će kraju odnosi Srbije i Hrvatske prestati biti trajno napeti nego maksimum koji se mogao postići. Za sve više od toga treba strpljenja i još mnogo, vrlo mnogo godina. Nakon grozne prošlosti i četvrt stoljeća mira, više i nije važno zašto je to tako jer racionalnih razloga svakako nema. Nabrajati iracionalne uzaludno je: troši vrijeme, a efekta nema.

NOvogodišnji, nazovimo ga, unutarnji mir u Hrvatskoj, nije početak dugog procesa na čijem će kraju odnosi Srbije i Hrvatske prestati biti napeti