NUKLEARNA OSTAVŠTINA DR. KAHNA
ilizacije, popularizirao je termin ‘Svjetske mete megasmrti’, inspirirao je filmaše...
Dok svijet oplakuje žrtve atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija, donosimo vam priču čovjeka kojem je IQ bio 200, a koji je znao kako pobijediti, ali i kako se spasiti u nuklearnom ratu. Njegove teorije bile su hit, koliko god su zastrašujuće...
Herman Kahn bio je intelektualac, dio skupine koja je u ranim godinama Hladnog rata osmišljavala nezamislive planove za nuklearni rat. Kako ga spriječiti, ili ako se to nije moglo spriječiti, kako pobijediti, ili, ako se ne može niti to, kako preživjeti nuklearni rat. Iskustva u ratu Herman nije imao. Njegova obuka bila je iz fizike, inženjerstva, politologije, matematike i logike, a radili su s najnovijim tehnologijama u vezi s operativnim istraživanjima, računalnim znanostima, analizama sustava. Vrsta rata o kojem su razmišljali, naravno, nikad nije vođen. Gospodin Kahn bio je visok, bradat i naočit čovjek koji je težio oko 140 kilograma, malo se brinuo o svom izgledu i činilo se da ne primjećuje nered u kojem je radio. Najviše se istaknuo 1960. objavljivanjem svoje prve knjige, “O termonuklearnom ratu”. U toj je knjizi iznio temu koju će tijekom godina često ponavljati: “Iako je termonuklearni rat stvarna mogućnost, to ne mora nužno značiti i uništenje civilizacije. Postoje stupnjevi straha”, napisao je.
U knjizi koristi teorijski primjer mašine za sudnji dan kako bi ilustrirao ograničenja MAD-a, koji je razvio John von Neumann. On je samo usput naveo da se doktrina MAD-a ne treba gurati u krajnost. Bio je zabrinut da bi vojni predstavnici možda željeli da prihvate ideju mašine sudnjeg dana i da čak izgrade jednu. Kahn, vodeći kritičar MAD-a, pozvao je SAD da planiraju ograničeni nuklearni rat, a kasnije je postao jedan od arhitekata doktrine koja je površno ličila na MAD, ali je dozvoljavala ograničeni nuklearni rat.
U knjizi je popularizirao termin “Svjetske mete megasmrti”. To je poslužilo za snimanje američko-britanskog filma u žanru političke satire i crne komedije snimljen 1964. Kahn je u filmu prikazan kao hladan i proračunat, na primjer njegova spremnost da procijeni koliko ljudskih života bi se moglo izgubiti u SAD-u i da se kasnije obnovi ekonomski, što nije bilo fer, jer on nije zapravo zagovarao nuklearni rat. On je jednostavno smatrao da, ako bi došlo do nuklearnog rata, može u stvari biti ograničen, ali da bi se trebale držati sve opcije otvorene. Kahnov hladni analitički odnos prema potencijalnim milijunskim žrtvama ogleda se u napomeni generala Bucka Turgidsona predsjedniku oko ishoda preventivnog nuklearnog rata: “Gospodine predsjedniče, ja ne kažem da nećemo ostati netaknuti u svemu ovome. Ali ja kažem ne više od 10-20 milijuna ubijenih, zavisno od pauza”. Kahn je inače potaknuo i kontrolu oružja i pregovore o razoružanju, ali naglasio je da se na odvraćajuće mjere ne može osloniti i da, ako sve drugo ne uspije i Sjedinjene Države budu pod nuklearnim napadom, nacija se mora spremno braniti. Neki Kahnovi kritičari rekli su da je minimizirao opasnosti nuklearnog rata i tako ga relativizirao. Pisao je i o nuklearnom ratu u “Misli o nezamislivom” i “O scenarijima eskalacije. Optimist ili realist?”. Njegov pogled na budućnost općenito se smatrao optimističnim. Ali Thomas Bell, predsjednik Hudsonovog instituta, kojeg je upravo Khan osnovao, rekao je da gospodin Kahn misli za sebe da je “realist”. Kahn je započeo karijeru u kasnim 40-ima kao fizičar i matematičar zrakoplovne tvrtke i RAND Corporation, kalifornijski istraživački centar. Godine 1968., kad je Kahn bio na vrhuncu, Richard Kostelanetz opisao je njegov profil za Times u kojem je istaknuo da je Kahn imao “potpuno avangardni senzibilitet.” Mislio je da Kahna ne koče konvencionalni načini razmišljanja, bio je spreman napustiti položaje koji su se počeli činiti zastarjelim, neprestano pokušavajući pronaći nove načine. Prema Kahnu, nuklearni rat bi zaista bio užasan, ali čovječanstvo bi ga preživjelo.
- Budući da će se takvi ratovi sigurno odvijati, čovjek je obvezan pripremiti se za njih. Nacije osim Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza mogle bi započeti nuklearni sukob, rekao je u intervjuu za The Washington Post, a to će se vjerojatno dogoditi u sljedećih 20 godina, istaknuo je.
- Ako bi supersile išle u rat neometano, čovjek bi i dalje preživio - rekao je. Pravi će problemi, nastavio je, biti “neočekivani efekti, stvari koje ne znate.
- Nije tako loše kao što mislite. Ako uništite ozonski omotač koji štiti zemlju od sunčevog zračenja, hodajte okolo pokriveni kao u pustinjama. I u ljudskom zdravlju neće biti promjena. Ono što to čini životinjama i povrću je komplicirana priča. Ali ljudima? Ne bih rekao. Ne nosim kape. Ali to nije problem. Jednostavno je neugodno. Nema Svetog grala kako izbjeći kataklizmu. Prvi put tražimo konačno rješenje, a konačnih rješenja nema. Do sad ste postavljali razumna pitanja. Želite odgovor, idite u svoju lo
Nije tako loše kao što mislite. Ako uništite ozonski omotač, koji štiti Zemlju od sunčeva z
kalnu crkvu - rekao je Khan. Posljednjih godina gospodin Kahn napisao je nekoliko knjiga o budućnosti. U “The Coming Boom” predviđao je nestanak siromaštva i nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama kao rezultat rasta inflacije. Do 2100., napisao je, Amerikanci bi imali prosječne prihode od 50.000 američkih dolara. Također je često i opširno pisao o Tihom oceanu, budućnosti Japana, svjetskoj trgovini, energetici, prometu, stanovništvu i srodnim temama. Ostao je povremeni savjetnik na najvišim razinama vlasti. Herman Kahn rođen je 15. veljače 1922. u Bayonneu u SAD-u. Odrastao je u New Yorku i Kaliforniji. Kvocijent inteligencije mu je bio 200. Kad je uveden u vojsku tijekom Drugog svjetskog rata, navodi se da je postigao 181 od mogućih 182 na testu vojne inteligencije. Herman Kahn je smatrao da se eskalacijski proces može kontrolirati uz nekoliko predefiniranih radnji ili signala kojima bismo utjecali na neprijatelja. Osmislio je “eskalacijsku ljestvicu” koja se sastoji od 44 faze (opcije), u kojoj bi se nuklearno oružje počelo koristiti u 15. fazi. Zasigurno bi moglo šokirati (kao što je u ono vrijeme šokiralo Brodieja i Schellinga) da smatra da je nuklearno oružje upotrebljivo na gotovo 30 raznih načina. Svaka konsekutivna faza bi predstavljala porast intenziteta eskalacije. Eskalacija u pojedinim fazama nije linearna, stratezi mogu prijeći od jednostavnih prijetnji na ozbiljne, od nižih faza na više ili početi od srednjih ne-nuklearnih faza, iako bi neuredna progresija po eskalacijskoj ljestvici (počevši od intenzivnije prijetnje i uporabe sile) mogla rezultirati ozbiljnim “nesporazumom” koji bi mogao pretvoriti eskalacijski proces u nuklearni rat. Zbog toga Kahn smatra da je najmudrije poći od umjerene prinude i nastaviti s progresijom te ispitati protivnikove reakcije,
zračenja, hodajte okolo pokriveni kao oni u pustinjama, govorio je fizičar Herman Kahn
Budući da će se nuklearni ratovi sigurno odvijati, čovjek je obvezan pripremiti se za njih. Ratove neće pokrenuti samo SAD i SSSR, rekao je Kahn
glavna teza jest da strana koja nema odlučnosti da eskalira u više faze gubi eskalacijsku dominaciju. Kahn je, poput ostalih teoretičara, smatrao da do nuklearnog rata ne smije doći ali ako dođe on je tolerirao takav ishod i pokušao dati opcije kojima bismo i u tom slučaju mogli “nadvladati” neprijatelja.
Da se eskalacijski proces može kontrolirati i uz korištenje nuklearnog oružja je bila iznimno kontroverzna ali i naivna pretpostavka, unatoč tome eskalacijska dominacija je bila privlačnija hladnoratovskim nuklearnim teoretičarima od alternativa. Eskalacijska dominacija, prema Kahnu, je strategija koja se sastoji od prevladavanja sukoba u dominiranju i kontroli pojedinih faza “eskalacijske ljestvice”tako da se na neprijatelja prebaci odgovornost prelaska na višu i opasniju fazu. Kahn tvrdi da biti u potpunosti racionalan nije strateški mudro. Kahn to zove “racionalnom iracionalnošću”, to je pogodbena strategija. Sovjetski premijer Hruščov je bio eklatantan primjer takve strategije jer je mogao izgubiti kontrolu i reagirati bijesno do točke kad se samo pretvara ili zaista jest iracionalan, što je ozbiljno zabrinjavalo američke stratege jer je Hruščovljeva nepredvidljivost unosila dodatan faktor vjerodostojnosti njegovim prijetnjama ili prijedlozima. Najjednostavnije rečeno racionalna iracionalnost, navodi se u stručnoj literaturi, je slična igri “kukavice”, gdje dva automobila brzaju jedan prema drugome, onaj tko je voljan riskirati više (ili se takvim samo pokaže) je pobjednik dok kukavica mora skrenuti s ceste. Sukob se ne treba shvaćati isključivo kao vojni sukob. Takav sukob, u praksi ne u teoriji, doživjeli su stanovnici Nagasakija prije 75 godina. Naime, atomska bomba je detonirana na visini od 470 metara od tla i ubila 22.000 ljudi, a daljnjih 39.000 je umrlo od posljedica radijacije. Kataklizmičku bombu od plutonija ispustio je zrakoplov B-29 Superfortress Bockscar. Dio povjesničara smatra da taj dvostruki nuklearni napad predstavlja ratni zločin, svojim dotad neviđenim opsegom devastacije i brojem civilnih žrtava. SAD se nikad nisu službeno ispričale za napad, ali je 2016. tadašnji predsjednik Barack Obama bio prvi američki predsjednik na dužnosti koji je otišao u Hirošimu gdje je odao počast žrtvama i pozvao na svijet bez nuklearnog oružja. Nagasaki je uništen tri dana nakon što je bomba nazvana “Mališan” eksplodirala na visini od oko 600 metara iznad Hirošime, te usmrtila između 70.000 i 80.000 ljudi, da bi u mjesecima koji su uslijedili broj mrtvih zbog radijacije narastao na 140.000. Te dvije bombe dotad neviđene uništavajuće snage bacile su Japan na koljena: japanski car Hirohito je 15. kolovoza 1945. naciji objavio da je rat izgubljen. Terumi Tanaka (88) koji je imao 13 godina u trenutku kada je na Nagasaki bačena atomska bomba, još uvijek se sjeća tog dana.
- Vidio sam puno ljudi s užasnim opeklinama i ozljedama kako nose one koji su već bili mrtvi prema školi koja je pretvorena u sklonište - ispričao je Tanaka za agenciju France Presse. Kahn je preminuo od infarkta 1983. u SAD-u.