Spasio sam Krležu i Hegedušića iako ih nisam poznavao
Šokantna knjiga ‘MOJ OBRAČUN S POGLAVNIKOM’ otkriva što je stari austrougarski vojskovođa Slavko Kvaternik, koji je proglasio NDH, pisao o Paveliću, Krleži, Hegedušiću
Posebno mjesto zauzima “Napadaj komunista na ustaške povratnike u Zagrebu”. “Taj je napadaj Pavelić predočio članovima vlade na sljedeći način. Komunisti studenti i gradjanska komunistička omladina napali su iz zasjede Botaničkog vrta ustaše povratnike, koji su išli mimo toga vrta u hodnoj formaciji. Među ustašama ima mrtvih, teško i lako ranjenih. Tako je izvijestio Pavelić, a odgovara li to stvarnosti, ne znam. Nakon tog napadaja uslijedili su progoni komunista, bez obzira na to je su li sudjelovali u napadaju ili nisu. To je Pavelić poricao i tvrdio da je riječ o hvatanju kolovodja i oko 70100 sudionika napadaja. To sam ja saznao prigodom moje intervencije za spisatelja Krležu i slikara Hegedušića, koji su morali biti uhapšeni kao ideološki podstrekači napadaja. Tu dvojicu sam onda spasio premda ih osobno ne poznam. Netko me zamolio za intervenciju, tko ne sjećam se. Još je jedan osobni moment igrao glavnu ulogu da sam ih uspio spasiti. Kasnije, kad sam bio otišao s vlasti, čuo sam da je Viktor Tomić, zapovjednik Pavelićeve pratnje, mnoge u Maksimiru justificirao bez sudske osude ili postupka. Iz inozemstva to nisam mogao provjeriti. Kratko vrijeme iza napadaja kod Botaničkog vrta uslijedile su tri veoma teške detonacije koje su se čule u cijelom unutarnjem gradu i eksplozije na telefonskim uredjajima na glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici. Nastala je silna šteta, a bilo je mrtvih i ranjenih. Popravci uredjaja trajali su više od 6 tjedana.
Nakon toga nastaje drugi val progona komunista među poštanskim namještenicima i namještenicima poduzeća koje se bave instalacijom telefona i radija. Inicijatorima te sabotaže proglašeni su poštanski činovnik Galjer i njegova supruga. Tom zgodom uhapšen je i direktor zagrebačke policije ustaša Vlado Singer, kao intimni Galjerov prijatelj, pod sumnjom da je on znao za tu sabotažu i te dane otišao na odmor u Viroviticu. Singera je u godini 1943. likvidirao Luburić u logoru Jasenovcu, tako sam čuo, u što i vjerujem. Već je Singerovo uhićenje, po mojem današnjem saznanju, uslijedilo iz drugih razloga koji potječu još iz emigracije. Singer je, uz Branka Jelića bio prvi koji je shvatio tko je Pavelić, pa je zato bio opasan. Osim toga, imao je veliki utjecaj i uživao simpatije omladine, što je za Pavelića bilo dosta da ga zatvori, a kasnije i likvidira. Mislim, ali ne znam, da su ti komunistički napadaji bili neposredni povod za osnivanje koncentracionog logora u Jasenovcu, po njemačkom uzoru.”
Slijedi detaljan opis, od mjesta do mjesta, izgreda i borbe u istočnoj Lici, Kulen-Vakufu, u unskoj dolini i Bosanskom Petrovcu. “Tamo su nastali veliki izgredi i međusobna razbojstva neposredno iz pučanstva, najprije izmedju hrvatskih i srpskih sela u okolici Lapca, a kasnije između muslimanskog pučanstva iz Kulen-Vakufa i običnih Srba.
Te su borbe trajale 2-3 tjedna, i to u zoni zaposjednutoj od Talijana, koji su nakon nastalih izgreda povukli svoje posade iz
‘Mislim, ali ne znam, da su ti komunistički napadaji na ustaške povratnike u Zagreb bili nep
posada napadali vlakove. Tu je domobranstvo stalno spriječilo međusobne pokolje divljih ustaša iz Cazina i četnika u unskoj dolini. Naročito su na više mjesta, veoma uspješno i mirnim sredstvima, mir i red uspostavile jedinice pričuvnika avijacije, te one koje sam upotrebio protiv svih propisa jer nije bilo domobranskih jedinica za sigurnosne svrhe.”
IZGREDI DIVLJIH USTAŠA NA PROSTORU BANJE LUKE, SANSKOG MOSTA I PRIJEDORA
Po vjerodostojnim prijavama domobranstva, začetnik progona Srba u Banjoj Luci bio je jedan od braće Gutića, mislim advokat dr. Gutić, kojeg je Pavelić kasnije imenovao velikim županom, ne znam točno gdje. Polag istih prijava, učinjena je golema materijalna šteta pljačkanjem dućana i magazina. Tom je zgodom pučanstvo zlostavljano, mučeno i ubijano, naročito u Prijedoru. Pavelić je uporno tvrdio da je prijava domobranstva pretjerana i protuustaška i da su nerede i izgrede izazvali četnici iz Prijedora. Ja sam dao ponovno, slanjem vojničke komisije, to provjeriti, i potvrđena je istinitost prijave domobranstva.
Slanjem domobranstva u taj kraj na neko je vrijeme uspostavljen mir, koji su taj put zbilja narušili četnici napavši Prijedor sa svih strana. U toj je borbi pala domobranska postaja, uz veliki broj mrtvih, braneći školu u Prijedoru do potpune iznemoglosti.
IZGREDI U KOSTAJNICI I DUBICI
I u tom su se kraju istodobno pojavili divlji ustaše, u Bosanskoj Kostajnici i Dubici, te četnici na Kozari. Napadaji su bili izmjenični, čas jednih čas drugih. Odaslano je domobranstvo bilo preslabo da u dolini Sane napravi trajan red. Tu su stradale sve vrijedne industrije i mnoga sela i naselja. Naprotiv u Dubici i neposrednoj okolici domobranstvo je na dugo vremena uspostavilo red i mir.
IZGREDI NA PROSTORU KUPRESJAJCE-LIVNO
Taj je prostor od prvih početaka bio izričito talijanska zona u kojoj nije smjelo biti domobrana. I na tom prostoru, kao svagdje, gdje je živjelo mješovito pučanstvo, pojavili su se istodobno divlji ustaše i četnici. Predvodnik divljih ustaša bio je neki obrtnik Jurišić. I tu su napadaji uslijedili izmjenično: divlje ustaše napadali su srpska sela, a četnici hrvatska i muslimanska. Zbivanja na tom prostoru otkrivaju pravu politiku Talijana, kojoj je cilj bilo, međusobno istrebljenje pučanstva, jer su čas podupirali četnike, a onda opet divlje ustaše. Koliko se sjećam, tamo je Pavelić preko Jajca na Livno slao ustašku vojnicu kao kaznenu ekspediciNJU, ju. Ova ekspedicija je silno nastradala u okolici Glamoča. U to doba bilo je na sve strane zemlje toliko izgreda i nemira da mi je bilo nemoguće sve pratiti, jer sam sve svoje snage i pozornost posvetio većim dogadjajima u okolici Tuzle, doline Bosne, u Hercegovini i opet ponovno u Lici, što ću opisati kasnije.
IZGREDI NA KORDUNU: U VOJNIĆU, VRGINMOSTU, GLINI, KRNJAKU, SLURAKOVICI I DREŽNIKU
Uvodno moram navesti da sam i ja Kordunaš iako tamo nisam rođen. S Kordunom me veže moja mladost i doživljaj iz I. svjetskog rata, s pučanstvom bez razlike na vjeru i narodnost, što sam najbolje zasvjedočio u svjetskom ratu. Ima još živih svjedoka toga. Zato me je vijest o nemirima na Kordunu teško pogodila. S domobranstvom sam bio već sav “istrošen”. Ono malo što sam još imao raspoloživo bilo je nekonsolidirano i slabo vođeno. Ja sam, usprkos tom nepovoljnom stanju, odaslao u razna mjesta manja odjeljenja, a dva bataljona u Vojnić. I to je bila talijanska zona, koju su Talijani napustili kad je sve bilo u plamenu. Oni su se povukli kad su polučili što su željeli - borbu do istrebljenja izmedju Hrvata i Srba. Do zime godine 1941. održavalo je tamo domobranstvo kakav takav red i spriječilo međusobne napadaje. Konačno je nastradalo pred velikim naporima i napadajima četnika sa svih strana kod Vojnića. Na tom prostoru je najviše haračio Luburić i ustaški kapetan Bednjanec, koji je tamo i poginuo. Na Kordunu nije više uspostavljen trajni mir jer je Pavelić, kako ću kasnije opisati, početkom 1942. poduzeo ustašku kaznenu ekspediciju s kojom je na Kordunu nastalo trajno ratište sve do konca NDH.
Posljednji dio feljtona pročitajte u sljedećem broju Expressa