Rasturenim prvacima svijeta ne da se igrati za brončanu medalju
niti bih ga dao
Sredinom srpnja u Splitu i početkom kolovoza na Silbi ugostitelji su izgledali kao ekipa koja u 60. minuti gubi
3-0 i samo čeka da muka završi
UZadru je Uber znao biti skup ko kuga, toliko da se isplatilo čekati Taxi Denis koliko god treba. Ove godine Uber stiže za dvije minute, a cijene su vrlo povoljne. Treću godinu idem na Silbu. Po karte za katamaran u Miatours, preko puta ostavim torbe da neopterećen šetam gradom, pa dvadesetak metara dalje na kavu u Cogito. Pitam konobara gdje se može pristojno jesti, a da nije preskupo. Pokazao je restoran do kafića. Kaže, nema turista, smanjio je cijene, i on tamo jede svaki dan. Salsa Rossa, ispostavilo se, nudi stvarno korektnu hranu po fair cijenama. Cezarova salata, špica sezone, 60 kuna. U katamaranu smo draga i ja 16. srpnja birali gdje ćemo sjesti. Nakon Splita, koji se polako punio, koji put smo u kalama morali pričekati da se grupica turista makne da možemo proći. Gledajući s katamarana prazne silbanske plaže, ipak smo bili više šokirani nego iznenađeni. Nitko nije bio u moru. Čak ni djeca. Pitali smo se je li more hladno ili je stvarno pustoš, nema turista. Raspakiravši stvari, bacili smo se u more i malo kad sam se tako nauživao. More dušu dalo za plivanje, a petstotinjak metara obale kao da je samo moje. Idući dan omiljeni kafić skoro prazan. Od domaćih smo saznali da radi samo jedan od tri dućana. Naravno, iz minusa se vadi povećanjem cijena. OK, nisam zapisivao pošto je sir bio lani i preklani, ali ove godine je moj omiljeni bio pedeset posto skuplji nego na kopnu. Zato sam u restoranima bio gotovo bezobrazno oprezan. U Žalić sam ušao i rekao da imam tri pitanja. Imaju li stol za dvoje za pola sata. Konobarica u polupraznom lokalu reče da će nas ubaciti. Drugo pitanje, imaju li dagnje. Imali su. I, najvažnije, pošto su. Sedamdeset kuna. OK. Lani smo u Vili Velebita, tamo nas već poznaju po faci, jeli hobotnicu ispod peke. Rezervirajući, isto sam pitao za cijenu. Čovjek se malo štrecnuo, ipak je to mjesto gdje gosti ne pitaju koliko košta, ali rekoh mu da su u dućanu digli cijene i za pedeset posto, pa da se ne onesvijestim kada dobijem račun. Nasmiješio se. Cijena ista kao i lani, ali hrana je lani bila besprijekorna, ove godine jedva za trojku. Tjedan kasnije otok se počeo puniti turistima, dva tjedna poslije bio je pun. Ali vidi se da su ugostitelji na pola koplja. Podsjećaju na nogometnu momčad koja u šezdesetoj minuti gubi 3-0 i jedva čeka da utakmica završi. Ili izgledaju kao ekipa koja se nadala obraniti naslov svjetskih prvaka i uopće joj se, nakon što ju je sezona demolirala u polufinalu, ne da igrati za brončanu medalju.
Ipak se kreće