Fanatizam čuči u svima nama
Zbirka ‘Pozdrav fanaticima’, podnaslovljena kao ‘Tri misli’, svojevrsni je Ozov politički testam
Urazmaku od nekih petnaestak godina zaprešićka Fraktura objavila je ukupno jedanaest knjiga suvremenog izraelskog pisca Amosa Oza. Prva njegova knjiga objavljena je u Frakturi sad već daleke 2006. godine. Radilo se o antologijskoj zbirci eseja “Kako izliječiti fanatika”, za čije je hrvatsko izdanje predgovor napisao srpski književnik Filip David. Pretposljednja knjiga u tom nizu, objavljena nakon autorove smrti, također je zbirka eseja, “Pozdrav fanaticima”. Između te dvije opsegom nevelike esejističke knjige stali su njegovi veliki romani, po kojima je najviše bio i poznat, poput “Jude”, “Priče o ljubavi i tmini”, “Pantere u podrumu”, “Rimovanje života i smrti”, pa sve do posljednjeg objavljenog Ozova romana “Fima”. Međutim, “Kako izliječiti fanatika” nije prva Ozova knjiga objavljena na hrvatskom. Pet godina ranije, 2001. godine, zagrebački nakladnik Hena com objavio je “Crnu kutiju”, jedan od najvažnijih Ozovih romana, koji je najvećim dijelom napisan u epistolarnoj formi. Zbirka “Pozdrav fanaticima”, podnaslovljena kao “Tri misli”, svojevrsni je Ozov politički testament, knjiga koju je simbolički posvetio svojim unucima, a zapravo generacijama koje dolaze. Zbirka je sastavljena od tri eseja, a naziv je dobila po onom uvodnom, “Pozdrav fanaticima”. Taj esej je zapravo dopunjena i proširena verzija eseja “Kako izliječiti fanatika” koji je nastao na temelju predavanja koja je Amos Oz održao na njemačkom Sveučilištu Tübingen 2002. godine. Svi eseji u knjizi, a ovaj pogotovo, prirodni su nastavak onoga čime se Oz bavi u svojim romanima. I osnovni način pisanja je sličan. Ta sličnost se prvenstveno ogleda u jednostavnosti i preciznosti napisanog, što je dovelo do jednog rijetkog paradoksa, da je jedan tako dubok i kompleksan pisac poput Oza prijemčiv i shvatljiv širokom krugu čitatelja u cijelom svijetu.
Oz je, također, iznimno dobronamjeran pisac koji suštinu svega, pogotovo kada se to primijeni na izraelsko-palestinski sukob, vidi u dijalogu i kompromisu, s rijetkim darom da se stavi u poziciju onog drugog, pa i u poziciju fanatika, što je vrlo važno, jer je fanatizam u najvećoj mjeri odredio taj višedesetljetni sukob, i koji stoji u temelju svih stereotipa o tom svijetu s kojima mi s druge strane vrlo rado površno i neupućeno baratamo. Samo zbog toga treba čitati Oza koji je svjestan da fanatizam, u većoj ili manjoj mjeri, čuči u svima nama, jedino je pitanje želimo li ga prepoznati kao takvog, što je prvi korak u njegovu nadilaženju. Oz odmah na početku eseja pravi nužan
odmak od uvriježene percepcije fanatizma danas, a koji se automatski povezuje s radikalnim islamom. “Fanatizam je mnogo drevniji od islama. Stariji je i od kršćanstva i judaizma. Stariji je od svake nam poznate ideologije. On je nepromjenjiva srž ljudske prirode, ‘nevaljao gen’...” Dakle, fanatizam je rezultat univerzalnog ljudskog iskustva, neka vrsta “tvorničke pogreške”. Tu dolazimo do nečega što Oz naziva “komparativnim fanatizmom”, a koji se zasniva na činjenici da slijepa mržnja, bit fanatizma, čini mrzitelje iz oba tabora sličnima, te među njima nema više nikakvih razlika.
To je po Ozu dobar način da osvijestimo fanatizam u sebi, da u ružnoj slici onoga “drugog”, kojega se mrzi, vidimo barem na trenutak vlastitu sliku. Dakle, kad govorimo o “komparativnom fanatizmu”, govorimo o nekoj vrsti iskrivljenog zrcala u kojemu gledamo vlastiti lik. Ono što je veliki problem u preispitivanju vlastite pozicije, to je duhovna lijenost i posvemašnja ravnodušnost. “Tijekom nekoliko desetljeća, zaslugom najvećih ubojica koje je upoznalo dvadeseto stoljeće (Hitler, Staljin i japanski militaristi, op.a.), rasistima je bilo pomalo neugodno zbog njihova rasizma”, piše Oz. Međutim, vrijeme je učinilo svoje, toj “neugodi” istekao je rok trajanja: “Djelomično cjepivo koje smo primili sve više slabi.” Fanatik je, po Ozu, “čovjek koji zna brojiti samo do jedan”. On je ujedno i hodajući uskličnik. To su ljudi koji žive u crno-bijelom svijetu, kakve viđamo svakodnevno u vlastitom okruženju. Međutim, Oz na tom mjestu povlači jasnu crtu: ne smijemo sve fanatizme mehanički trpati u isti koš, jer na svijetu, kaže Oz, “postoje različiti stupnjevi zla”. I ključno etičko pitanje je znati razlikovati te stupnjeve. “Onaj tko ne može ili ne želi razlučiti stupnjeve zla vrlo mu lako može početi i sam služiti.” Onaj tko u istu ravan trpa plinske komore i aparthejd, s jedne, i moć tajkuna i zagađenje zraka s druge strane, može vrlo lako postati “sluga zla”. Drugi esej u ovoj knjizi je “Svjetla, a ne svjetlo”, gdje Oz govori o židovstvu kao o kulturi, a ne samo kao o vjeri i naciji. Naslov ovog eseja na najbolji način nam pokazuje svu širinu Amosa Oza, s dvije ključne riječi koje su mu važne: dijalog i kompromis. “Svjetla, a ne svjetlo. Vjerovanja i mišljenja, a ne vjerovanje i mišljenje”, kaže on na jednom mjestu. U kontekstu židovstva kao kulture Oz spominje veliku ulogu književnosti, pogotovo kada je riječ o sukobu religijskog i svjetovnog unutar te kulture. “Najvažniji teološki događaji koji su se u židovskoj kulturi zbili posljednjih nekoliko generacija nisu se odvili u vjerskim školama, ni u dvorištima rabina i učitelja, nego u poeziji, prozi i židovskim filozofskim tekstovima.” Kad je riječ o ovome, jedna zanimljiva koincidencija: posljednjih
ent, knjiga koju je simbolički posvetio svojim unucima, a zapravo generacijama koje dolaze
mjesec dana pisao sam o dvije sjajne knjige izraelskih pisaca, o romanu “Kad je Nina znala” Davida Grossmana i zbirci priča “Kvar na rubu galaksije” Etgara Kereta. Ovo je posve sigurno samo djelić jedne dinamične i moćne književnosti koji je stigao do nas u prijevodu s hebrejskog Andreje Weiss Sadeh. Židovska kultura je po Ozu sve ono što se “skupilo u narodu tijekom mnogih generacija”, ono što je rođeno unutar te zajednice, ali i oni elementi koji su usvojeni izvana i koji su postali sastavni dio te kulture. “Postoji židovski senzibilitet koji nije teško prepoznati kod Isusa i Heinea, Spinoze i Einsteina, Šlome Ibn Gvirola i Kafke, i kod Karla Marxa, Woodyja Allena...” Posljednji i najkraći esej u knjizi je “Snovi kojih se treba što prije osloboditi”, a koji govori o budućnosti Izraela. On tu analizira politiku desničarskih stranaka koja se oslanja na radikalne vjerske krugove i politiku slabašne ljevice kao njene suprotnosti. Nijedna od ovih politika nije rješenje. Politika desnice zasniva se na naraciji o “velikom Izraelu”, na državi u kojoj bi vladajući Židovi bili manjina, dok ljevica zastupa zajedničku državu Arapa i Židova. Takva država ne bi mogla funkcionirati kao demokracija. Ozu je apsolutno neprihvatljivo živjeti kao manjina pod arapskom vlašću, “zato što gotovo sve arapske vlade širom Bliskog Istoka ugnjetavaju i ponižavaju svoje manjine”. Takvo društvo, u kojem manjina, u ovom slučaju židovska, vlada nad podjarmljenom većinom, što je neskriveni cilj desnih stranaka, nisu dugotrajna. Kao primjer, Oz spominje Južnoafričku Republiku. Dakle, Izrael iz vizure tamošnje desnice nužno bi se, da bi opstao, morao pretvoriti u aparthejd. Po Ozu, jedino ispravno rješenje su dvije države koje bi onda kompromisom i dijalogom riješile sva sporna pitanja. Taj kompromis bi bio iznimno bolan za obje strane, i to je za Oza jedino rješenje.
Knjiga “Pozdrav fanaticima” jedna je od onih rijetkih i dragocjenih knjiga o kojima je vrlo lako pisati, i kada bi najradije prepustili riječ u cijelosti njenom autoru, citirajući njene dijelove: “S obje strane mnogobrojni su oni koji se gnušaju riječi kompromis. U svakom kompromisu vide slabost, podvijanje repa, možda čak i duševnu ranu. A ja mislim da u obiteljskom životu, dobrosusjedskom životu kao i u suživotu nacija odabrati kompromis zapravo znači odabrati život. Pojmovi suprotni kompromisu nisu gordost, ispravnost ili nepokolebljiv idealizam. Pojmovi suprotni kompromisu jesu fanatizam i smrt.”