U Zavalaticu se neću vratiti, ali sigurno će naći nove iste kao ja
niti bih ga dao
Naradili se ljudi u Austriji ili Njemačkoj, zarađeno investirali u kvadrate u raju. Možda nemaju šlifa, finese. Ali imaju lokaciju. Rentaju metre raja
Prvo su nam rekli da WC papir ne smijemo bacati u školjku, nego u kanticu. Dio krivice je na mojoj dragoj i meni, jer suprotno našoj praksi, nismo pročitali najlošije recenzije apartmana Foissner na Bookingu, ali stvarno ne očekuješ da ćeš se na godišnjem morati snalaziti tražeći vrećice koje možeš hermetički zatvoriti da ne bi osjećao vonj potrošenog tariguza, pa se spasiti odlažući ga u ambalažu pojedenog kikirikija i Čokolina. Morali smo se boriti da terasa za koju smo, rezervirajući smještaj, stekli dojam da je samo naša, doista bude samo naša. OK, vlasnici su odmah javili Bookingu da se žalimo, agent nas je ekspresno nazvao i umirio. Očekivali smo vlastiti parking. Podrazumijeva da nisi zagrađen, da ne moraš uznemiravati drugoga gosta, zamoliti ga da isparkira kako bi ti mogao izaći. Vrativši se s večere parkirali smo na ulici. Na odmoru ne želiš ne vidjeti utičnicu u koju bi uključio iskopčani televizor i receiver, penjati se na stolac da dokučiš kako riješiti problem, ni da ti uznojeni, zapuhani vlasnik bosim nogama gazi po stolcu na koji bi ti poslije trebao sjesti objašnjavajući da dio apartmana nema struje i utičnice ne rade. Za razliku od Silbe, gdje riječ gost ječi kao sirena zbog koje se majstori ustaju s ručka i hitaju popravljati, na Korčuli nije tako. Vlasnik je na kraju nekako sam riješio svjetlo u kupaonici, a televizora smo se odrekli, samo da konačno u apartmanu budemo sami.
Nakon početne gnjavaže, stresa na granici sukoba, bio je to odmor u raju. Zavalatica, mjestašce sa samo jednim kafićem, samo jednim restoranom, apartman pedeset metara od predivnog mora. Mještani su asfaltirali puteljak do plaže, betonirali stijene, svaki je za svoje goste privatizirao dio raja, postavio ležaljke i šatore da prave hlad. Nema gužve, kao da je more samo naše. Zavalatica je turizam dobrih, radišnih ljudi. Naradili su se u Austriji ili Njemačkoj u doba ekonomske ekspanzije. Odrastao sam s takvima, znam im duše. Upogonili su kapital najbolje što su znali. Utukli su lovu u kvadrate. Nema u Zavalatici kuća za časopise, ali investicijski potencijal je tu. Živi se. Nakon što riješiš neku “neravninu”, svako malo te ponude pivom ili vinom, pitaju je li sve u redu. Iduće se godine neću vratiti, ali sigurno je da će, ne bude li frke s koronom, oni opet napuniti apartmane. A ja ću možda ubosti apartman u kojemu će sve biti kao na slici.