‘Budak je zbog straha od Pavelića napadao Srbe...’
nja i uvjerenja. Nakon povratka dr. Mile Budaka u domovinu, temeljem amnestije vlade dr. Stojadinovića, mislim 1939., bio je Budak opsjedan sa svih strana pitanjima tko je i kakav je dr. Pavelić.
On je u prisutnosti svoje gospođe tvrdio da je dr. Pavelić izvanredna politička ličnost, dorastao Mussoliniju i pronicljiviji od njega, u ispravnim predviđanjima budućnosti te da je žarki patriot, koji jedini živi za Hrvatsku. Meni su kod ovih tumačenja dr. Budaka bile napadne, čudne, upravo zabezeknute oči gospođe Budak, koje kao da su govorile: ‘Što pričaš
‘To je čisti vrag od žene, koja krši Pavelića i nameće mu svoju volju od prvog dana braka. O
Pavelića. Dr. Budak je znao koliko Pavelić mrzi njega i njegove pa se je ipak dao zlorabiti i upravo poniziti svoju ličnost svojim izvještajem kao ministar vanjskih poslova pred svim stranim poslanicima, u kojem je izvještaju iskrivio hrvatsku povijest i hrvatski narod tvrdnjom da su Mussolini i Pavelić osnivači i ostvaratelji hrvatske države i da smo stekli prijateljstvo Nijemaca putem Mussolinija. On taj govor drži kad je propast fašizma bila već pred vratima i predominacija Nijemaca u toku. On je sve to učinio pod sugestijom Pavelića, koji ga je htio onemogućiti pred Nijemcima i osramotiti pred Hrvatima. Budak postaje oružje sam protiv sebe i protiv Hrvata, boljeg dokaza nema da je razorna moć Pavelića oduzela Budaku svaku prisebnost i svaku svojstvenost. U takvim časovima pravi je Budak zamro i bio obuzet i zasjenjen tuđim duhom. Jedna je upravo tragična pojava, koju ne smijem rastumačiti drukčije nego paničnim strahom dr. Budaka pred Pavelićem: nije se usudio sastati sa mnom u godini 1942. na jedan dogovor u svrhu zajedničkog nastupa radi ograničenja samovlade dr. Pavelića, što je bilo moguće u ono doba. Živi je svjedok ove činjenice Jurica Milković, koji je saslušao naš razgovor na drugoj slušalici telefona i time se uvjerio u istinitost mojih pretkazanja da dr. Mile Budak nema kuraže za ovakav sastanak. U oštrijem obliku ponovio je ovo svoje držanje u Beču, gdje me u kazalištu, na premijeri svoga komada ‘Ognjište’, nije htio ni nagovoriti. Zbog tog postupka, pozvan na odgovornost od nekih prijatelja, odgovorio je da je nalog Pavelića da se ne smije sastajati sa mnom nitko od ustaša. To neka služi kao mala ilustracija zarobljenja čestitih ljudi od Pavelića. Usprkos svemu, dr. Mile Budak je u mojoj svijesti, nepatvoreno, nepokvareno i čestito ličko dijete koje nije mrzilo, nego ljubilo ovaj svijet. Ustaša Budak nije bio svoj nego tuđi, pod silom onog čovjeka i obitelji koji su mrzili ogorčeno sve što je dr. Mile Budaka. Tragično je pri tome i to što smo u slogi s Budakom mogli prekinuti štetnu politiku dr. Pavelića u NDH, što je bio moj životni cilj”. Toliko o Budaku. Vraćamo se Kvaterniku. Slavko Kvaternik je silno žudio biti protagonist velike povijesti, ali - kako kaže - na zakonit način. Ispao je antagonist, titularni negativac, i to u čak dva međusobno zakrvljena režima, od kojih ga je jedan želio likvidirati, dok je drugome to pošlo za rukom.
na je Pavelića izjela i morala je bježati iz kuće od straha da je Pavelić ne ubije u gnjevu’
Iz Kvaternikovih se zapisa jasno nazire njegov politički profil. On je hrvatski nacionalist, domoljub, ali nije fanatični šovinist kao Ante Pavelić
protivnike. To dakako nije bio logor u kasnijem smislu te riječi, onakav kakve vidimo u nacista ili ustaša. No bio je logor. Ustaše osnivaju Danicu, pa Jadovno, pa Jasenovac... Prema nekim indicijama, Slavkov sin Dido Kvaternik putovao je u Njemačku s Maksom Luburićem kako bi se - u aranžmanu Gestapa i SS-a - upoznao s organiziranjem sustava eksterminacije protivnika. Teško je povjerovati da je ocu, usput i svojem političkom suputniku, a kasnije i supatniku, o tome nešto tajio, koliko god je Slavko Kvaternik tvrdio da je samo biološki otac Didi, dok je njegov duhovni otac poglavnik Pavelić. On je o tome morao znati, ali pisati nije htio. Zašto? Kako Pavelića nigdje nije štedio, logičan bi razlog bio taj da je htio poštedjeti sina koji je s logorskim sustavom 1941. i 1942. itekako imao veze. Te stvari trebat će dodatno rasvijetliti.
Iz Kvaternikovih se zapisa jasno vidi ličnost i karakter njegova tvorca, i logika njegove tragedije. Ćud je čovjekova sudbina, kako kaže Heraklit. Slavko Kvaternik htio je biti lukav, ali je naletio na lukavijega - ispao je naivac u vremenima koja naivnost nisu praštala. Već i sama činjenica da je tražio pomilovanje pokazuje da u političkim pitanjima nije bio realist. Kad danas čitamo optužnicu koju je Jakov Blažević sastavio protiv njega - a u njoj se Kvaternik doimlje kao epizodist naspram dr. Vladka Mačeka, a kamoli Pavelića - čini se da bi i “kupinečki mačak” tu teško izvukao živu glavu, premda je bio Pavelićev uznik, a ne saveznik, a kamoli stari vojskovođa, raspet između ljubavi prema čuturici i ljubavi prema sjekirici. Zbog političkih je razloga suđeno i presuđeno i samom Stepincu (i njega je branio dr. Ivo Politeo, a njegova obrana nadbiskupa spada u antologijska, bravurozna mjesta hrvatske judikature), pa je jasno da Slavko Kvaternik, otac ili očuh NDH, nije imao nikakvih šansi.
Njegovi zapisi - koji su sad dostupni čitateljima u knjizi “Moj obračun s poglavnikom”, koja se može kupiti na boljim kioscima i u knjižarama u zemlji - dragocjen su prilog rasvjetljavanju te traumatične etape hrvatske prošlosti.
Kvaternik je htio biti lukav, ali ispao je naivac u vremenima koja naivnost nisu praštala
književnica i novinarka