Htjeli smo jedan tihi dio ljeta, komad mora i komad tihog zaborava na otoku, umorni i željni mira

Bio je zaljubljen u riječi, znatiželjan i uzbuđen u susretu s radom drugog. Prije odlaska iz Zagreba, prošli petak, u izlogu knjižara ugledala sam njegovu novu pjesničku knjigu ‘Kazalo’. Ne stigavši je ni prolistati, ali s osjećajem radosti, pomislila sam: ‘Gle, šjor Tonko opet ima nešto novo, kako je vrijedan, kreativan i vitalan’!

sinergijski i nerazdvojno, renesansno, teško bi bilo odrediti što je bio ponajviše od svega što je radio. Neprestano je poziciju čitatelja isticao kao najslobodniju i najotvoreniju, a kao “borgesovac” napisao je i knjigu portreta i prikaza “Borgesov čitatelj” (Antibarbarus, 2005). Kad sam s njim razgovarala povodom pjesničke nagrade Goranov vijenac, koju je dobio 2018. godine, i zamolila da komentira sve oko Goranove nagrade, oko svoje poezije, koliko je pisao, je li htio ili želio više ili manje, samo je rekao: “Trebalo je i živjeti”! Dvije godine razmišljam o toj rečenici, treba li više živjeti ili više pisati, treba li više upijati iz vlastitog svijeta koji je u neprestanom odnosu s onim vanjskim ili izmišljati i zamišljati literarni svijet. nije dao izliječiti, Maroević je bio plodan pjesnik, svestran poetikom i formom, istraživač tradicije. Svoje prve pjesme objavio je kad mu je bilo 14 godina u splitskom časopisu Vidici. Jednom nam je rekao kako “mladenački radovi sa 16 ili 18 godina mogu biti jači nego oni u 80.”, kao i da broj knjiga nipošto nije važan, jer je ponekad dovoljna samo jedna knjiga da autor ostane upamćen u vječnosti. Prva je pjesnička knjiga Tonka Maroevića “Primjeri” objavljena još 1965. godine, a druga “Slijepo oko” 1969. godine. Riječ je o ranim pjesmama u prozi u okviru generacijske “razlogovske” poetike. Kasnije knjige obilježene su povratkom vezanom stihu i tradicionalnim oblicima. Knjiga koja se spominje kao njegova temeljna