PJER ŽALICA
uze snimio film koji je istodobno crnohumorna obiteljska drama i alegorija o raspadu Jugoslavije
Film “Koncentriši se baba” producirali su Obala Art Centar, Sarajevo film festival i Turska državna radio-televizija u okviru zajedničkog projekta Sarajevo grad filma za globalne ekrane. Prepoznatljiva estetika Pjera Žalice itekako je prisutna i u ovom ostvarenju te je bez sumnje to film koji će publika voljeti. Mira Banjac, Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica, Alma Prica i Jadranka Đokić samo su dio izvrsne glumačke ekipe.
Express: UMIRUćU BABU U fiLMU KOJA
NIJE ODGAJALA SVOJU DJECU DOžIVJELA SAM KAO ALEGORIJU O RASPADU JUGOSLAVIJE KOJA TAKOđER NIJE DOBRO ODGAJALA SVOJU DJECU. JESAM LI BAREM DJELOMIčNO U PRAVU?
Ta je usporedba neminovna i nema tu puno misterije. S druge strane, mi smo ra
Čitao sam nedavno ispovijest preživjelog kamikaze. Odrastao sam vjerujući da je to bilo pitanje časti, polaganje života za svoju otadžbinu. A onda sam pročitao potpuno drugačiju priču. Bar 99 procenata njih je bilo natjerano, bili su pijani ili pod opijatima, davali su im malo goriva i zaključavali kabinu da nemaju opciju da mogu pobjeći i vratiti se. A kad je regrutiran u tu jedinicu, pretpostavljao je da je tako, ali se stalno zavaravao govoreći da to njega neće zakačiti. Naprosto je to u našoj prirodi i mislim da mi te paradokse možemo shvatiti globalno, da to nije samo naše. Jer živiš ugodno, lijepo i onda pročitaš vijest da je netko u Kini dobio upalu pluća. I trebaš da si u panici. Sjećam se da je Alma Prica na snimanju ovoga filma rekla kako su neki ljudi u Kini oboljeli. Da nam je netko rekao kako će se za tri mjeseca sve zatvoriti i neće se moći izaći iz kuće, rekao bih mu da je lud. A bilo je očito, jasno je sad kad vratiš film.
Express: Postoji nešto što izgovaraju junaci vašega filma i što je bilo duboko utemeljeno u razmišljanju stanovnika Sarajeva, a to je vjerovanje da je nemoguće da se rat u Sarajevu desi. Tome u prilog ide i nacionalna izmiješanost obitelji o kojoj je riječ u filmu. I nije to nikakav artificijelni moment, nego realnost koju smo živjeli. Kako s ovim iskustvom i povratkom temi zbog filma objašnjavate da se to ipak Sarajevu dogodilo?
Nije nas nitko pitao. Jedino što mi nismo shvatili je da nas nitko ne pita. Mi tu nismo bitni. Ti planovi su doneseni izvan Sarajeva i izvan Bosne i Hercegovine. I provedeni kako se inače provode takvi planovi. Da se ostvari neki interes. Mislim da je sve, i one koji su kreirali takav način raspodjele BiH i nas, ipak iznenadio takav rezultat. Jer požar se ne može kontrolirati. Međutim, kad vatra krene, teško ju je obuzdati. Razmjere koje su se desile u BiH nisu bile projekcija ni onih koji su smišljali te planove. Barem se nadam da nisu. Sarajevo nije promijenilo svoj duh, samo se nije pitalo. Šteta je što nasilni obrasci mijenjaju nasilno brojeve. Mi sad objektivno imamo drugačiji etnički sastav u cijeloj BiH.
Express: Religija, odnosno vjerske institucije odigrale su jednu od ključnih uloga u raspadu Jugoslavije i ratovima devedesetih. I zato mi je jako zanimljiv segment u filmu u kojem je cijela obitelj zaista šokirana kad se jedna njihova članica odluči posvetiti vjeri, što je također autentičan prikaz Sarajeva uoči rata. Za razliku od postojeće, 25 godina kasnije slike, gdje se putem religije kreira politika.
Mislim da je religija igrala i dobru i lošu ulogu. Religije okupljaju ljude i stvaraju čvrstu vezu među ljudima koji zbilja vjeruju. Jer nisu svi koji su u vjerskoj zajednici vjerujući. Takav mehanizam se, naravno, u kriznim vremenima pokušava zloupotrijebiti. Naravno da su i sveštenici, svećenici i hodže ljudi, i da tu svatko odigra svoju ulogu. Imate i dobrih i loših primjera. Nažalost. Loši se jako čuju i vrlo su štetni. Ali ne treba zaboraviti ni ove dobre. Mislim da je to vrlo nepravedno. Znam iz sve tri konfesije vjerske predstavnike koji su imali vrlo pozitivnu ulogu u zadnjem ratu. U socijalizmu vjera nije bila zabranjena, ali je bila vrlo efikasno izbačena iz civilnog života. Čak i kad su se slavili vjerski blagdani bili su umiveni u neki agnostički ram u kojemu se nije isticala religioznost, nego običajnost. Meni je to bilo lijepo, a logično je da to nekoj vjerskoj zajednici ne odgovara. Ipak je to vjerski blagdan, nije civilni i trebao bi da ima
Svi znamo da treba staviti masku i ne treba stvarati bliske kontakte, ali je na
i tu dimenziju koja se onda prenaglašeno, silovito vratila u naše živote. To sad čini mi se dolazi na neku mjeru, odnosno ovisi kakvi su uvjeti. Ako je krizno vrijeme, onda to nabuja, ako je sve u redu, onda dođe na neku mjeru. U našem društvu je vjera bila prisutna. U Sarajevu je ponoćka bila jedan od većih i važnijih društvenih događaja. Događalo se da misu prebace iz Katedrale u franjevačku crkvu, i to u zadnji čas kako bi vjernici koji mole imali mjesto. Svi smo išli i grad je do jutra živio zbog ponoćke. Bilo je i provokacija koje nisu bile na mjestu, ali su bile sarajevske i dobronamjerne iako ne moraju tako da zvuče. Ja sam bio prisutan kad je svećenik rekao nešto poput - jedan je Bog, a netko iz publike je rekao - Pape je Bog (Safet Sušić, nogometaš, op.a.) vjerojatno ne znajući da je to blasfemija. A tad smo zacama,
ma draže da se tako ne ponašamo i još nam je draže da izmislimo teorije o 5G mreži
ista svi nosili majice Pape, kralja fudbala. On je imao dimenziju civilnog božanstva. Onda kad bi se netko stvarno predao vjeri, to bi bio strašan šok. Malo je to bilo pogrešno vođeno u Jugoslaviji, kao pravit ćemo se da toga nema, to je bila veća pogreška. Nije mi jasno zašto bi radnici i vjera bili u koliziji. Mislim da je teza ‘religija je opijum za narod’ pogrešna jer se ne radi o religiji, nego o vjerskim zajedniodnosno njihovim zloupotrebama. A one itekako mogu odigrati pozitivne uloge.
Express: Često i sami sebe smjestimo u neki kalup koji podrazumijeva da će junaci bosanskohercegovačkih filmova, i ne samo filmova, biti neki priprosti ljudi. Suprotno tome, u filmu ‘Koncentriši se baba’ govorite o građanskoj obitelji koja potječe od istaknutog kipara.
Meni je bila zanimljiva ta pozicija jer oni su kao civilizirani. I onda se neke od najprimitivnijih stvari događaju među tim civiliziranim ljudima. Sjećam se da je jedna od prvih crnih kronika s kojom sam se sreo kao dijete bila o tome da brat udari brata sjekirom zbog međe. Pitao sam oca što je međa, mislio sam da je nešto što ima veze s medvjedom.
Onda mi je otac objasnio da je to ograda koja dijeli imanje i oni su se posvađali zbog metar i pol ograde. I to mi je kao pripadalo čovjeku koji je primitivan. Onda vidimo da je i kod kulturnijeg i obrazovanijeg svijeta problem isti. Gramzivost ljudska je zasljepljujuća i da se ide do toga da se zaboravi tko je brat, a tko sestra.
Express: Zanimljiva je vaša suradnja na ovom filmu s Mirom Banjac koja je u Sarajevu na setu proslavila 90. rođendan. Ona djelomično podsjeća na suradnju sa Semkom Sokolović Bertok u filmu ‘Kod Amidže Idriza’, koja je i pored toliko uloga u Semkinoj karijeri uspjela da se pozicionira kao jedna od važnijih. Kako u samom procesu izgleda suradnja s tim ozbiljnim glumačkim veličinama?
Mnogo jednostavnije nego sa zvijezdama u razvoju. Zvijezde u razvoju osjećaju svoju silovitost i oni su u zamahu pa hoće da odnesu sve, a često i vas. Ja nasreću nisam imao neko traumatično iskustvo s glumcima, mislim da nisam imao nijedno.
A znam da kolege i kolegice jesu. Ali ovi najveći su najčešće najopušteniji. Ja sam ih i dosta sreo, imao zadovoljstvo da radim s nekoliko ljudi koji su obilježili moj kinematografski život. Ja sam na tim filmovima rastao. Semka Sokolović, Mira Banjac, Bogdan Diklić..., to su ljudi koji su meni postavljali temelje. Gledajući njihove filmove, otkrivao sam što je film. Ili Mujo Nadarević, ne mogu ga mimoići. Semka i Mira su slične. Osim što su fantastične glumice, slična je i njihova vitalnost. Apsolutno ne priznaju godine, ali ne tako što će se oblačiti kao šiparice, one godine prihvaćaju kao biološku neminovnost, a život kao neki dar u kojemu se mora uživati. Od njih se može mnogo naučiti, a ta vitalnost je nadahnjujuća. Bila je kod Semke koja je prerano otišla i kod Mire koja nema nikakvu namjeru da ode, u čemu je svi snažno podržavamo.
Express: Pandemija korona virusa PROLONGIRALA JE POčETAK SNIMANJA VAšEG NOVOG fiLMA POD NAZIVOM ‘PRAZNIK RADA’. O čEMU JE, OSIM O 1. MAJU, RIJEč?
Mahala se priprema za tradicionalni doček 1. maja koji je svake godine ogroman dernek, okreće se janjad i pravi roštilj u zajedničkom dvorištu. Međutim, dogodi se neugodnost i jedan im susjed biva uhićen. Specijalna policija ga uhiti. Njegov sin traga za istinom o ocu, želi saznati zašto je uhićen i zbog čega je potom umro, a mahala se preispituje treba li u tim okolnostima ili ne održati dernek.
Express: Da vam je neko rekao u vrijeme fiLMOVA ‘GORI VATRA’ I ‘KOD AMIDžE IDRIZA’ DA ćE TO BITI NAJBOLJE GODINE BOSANSKOHERCEGOVAčKE KINEMATOGRAfiJE, BISTE LI MU VJEROVALI?
Prije toga je bio Danis Tanović, poslije filmovi Aide Begić i Jasmile Žbanić, ali moja generacija s akademije, Srđan Vuletić, Dino Mustafić i Danis Tanović, koji je tu broj jedan, i ja nekako smo iznijeli taj pravi neki val. I stvarno sam ponosan na to. Mislim da smo to odlično uradili. Naravno, ne bih sad pravio nikakve usporedbe, mislim da je ono što je Danis uradio, to ćemo pamtiti generacijama, neovisno o Oscaru, mislim da je to jedna velika svjetska filmska karijera, ne mislim da su naše manje ili manje važne, ali smo više fokusirani na ovo ovdje. Nekako smo kao generacija napravili važnu stvar. Onda je krenulo i djelovalo je da će nas mlađa generacija sustići i ići dalje te sam siguran da bi da je imao tko da je prati. To su ostali pojedinačni uspjesi Aide, Jasmile, Elmira Jukića, Faruka Lončarevića. I sad je Jasmila, unatoč svemu, napravila fantastičan film koji će opet Bosnu i Hercegovinu negdje snažno promovirati kao zemlju talentiranih ljudi koji su hrabri da kažu važne stvari. Hrabri i talentirani. A opet država nema veze s tim. To je Jasmila uradila unatoč državi. Ono što je ona napravila je herojski pothvat, da zapravo sve napravi izvan Bosne i Hercegovini. Film je isfinancirala u Skandinaviji, Rumunjskoj i Njemačkoj. A riječ je o velikom filmu.
Express: PETNAEST GODINA JE BILA DUGA PAUZA IZMEđU VAšA DVA IGRANA fiLMA. KOLIKO JE TO FRUSTRIRAJUćE ZA AUTORA?
Jako je frustrirajuće, nema dileme, i mislim da sam se ja s tim dobro borio. I radio sam neke druge stvari uključujući i režiranje, u kazalištu, na dokumentarnom filmu, radio sam dosta toga na razini društvene odgovornosti. Na Akademiji scenskih umjetnosti preuzeo sam ulogu dekana koja je vrlo opterećujuća pored koje je teško bilo što drugo raditi. Nije nemoguće, naravno, ali je opterećenje. Stalno su me zvali da režiram, na neke od tih ponuda sam i pristao i imam opravdanje da sam, što se tiče mojega posla redatelja i scenarista, uvijek sve uradio što je do mene, ali se ti projekti nisu dešavali i znam da producenti nisu namjerno rušili projekte. Tako da sam u jednom trenutku pomislio da je možda najbolje mene ne zvati... Mislim da je jedini film koji Dragan Bjelogrlić nije isproducirao onaj koji sam trebao da režiram i za koji sam napisao dvije verzije scenarija jer on je fantastičan producent. Bio je jedan projekt u Zagrebu, potom jedna južnoafričko-engleska produkcija, jedna svjetska koprodukcija i sve ozbiljni producenti koji su se trudili, ali to se nije dešavalo. I ja se mogu uljuljkavati u opravdanja da sam bio angažirani redatelj i scenarist, i sve što je bilo do mene ja sam uradio i sve je to točno, ali to vas ne liječi od frustracija. Frustracija je možda preteška riječ, ali svakako je ostavilo traga i dovelo do toga da odlučim raditi sam, preuzeti potpunu odgovornost, da se naprosto ne nađem u poziciji da vrlo talentirane i vrijedne ljude optužujem da su oni krivi što ja ne režiram jer naprosto to ne može biti točno. Ja nisam žrtva urote. Niti sam žrtva ičega. Desilo se, ja bih volio da sam radio više filmova, a manje radio neke druge stvari, ali mi nije žao što sam ih radio. I onda se stvari okrenu. Bio sam jako uzbuđen kad su mi javili da je moj projekt prošao za TRT i da će se raditi moja priča. Motiviralo me je na raznim poljima. Odlučio sam prekinuti raditi razne druge stvari. Odlučio sam da neću više biti dekan, sedam godina je stvarno dosta. Nakon pet dana na setu pomislio sam kako ja ovo treba da radim, ovdje se osjećam dobro, nadam se da to ne radim ni loše i onda ću se posvetiti više tome i profesorskom radu. Vi predajete i kad ste dekan, niste istjerani iz učionice, to nije mimikrija, ali je nekako između dva sastanka. A ono što ja volim na akademiji je rad sa studentima, to je najljepše i najvažnije.
Naravno da su i sveštenici, svećenici i hodže ljudi. Nažalost. Loši se jako čuju...