Adio,kuna!

Emotivan tekst bankara koji je, eto, dočekao da isprati u povijest nacionalnu valutu

Kad smo pred koju godinu u HNB-U obilježavali četvrt stoljeća postojanja kune, na skupu sam zaželio da nam to bude posljednje takvo okupljanje. Takva rođendanska želja na prvi pogled može djelovati kao monetarni ekvivalent kletve Trnoružičine zle vile. No ona je zapravo izražavala stremljenja brižnog roditelja - da dijete uspješno završi školovanje i osamostali se. A kuna je u tri godine, koliko je proteklo od te proslave, upravo spektakularno završila svoje “školovanje”. To se nije odigralo u mirnim vremenima, nego u iznimno kompleksnim okolnostima globalne pandemije i rata. Stoga se s punim opravdanjem može reći da je kuna bila uspješna valuta i da je zaslužila svoje mjesto među europskim nacionalnim valutama koje su se stopile u euro. Uspjeh kune posljedica je njezine dugogodišnje stabilnosti. Otkako je uvedena, inflacija je kontinuirano bila niska i stabilna. Uostalom, i lipice, prvi put proizvedene prije 28 godina, danas cirkuliraju jednako kao tad, i stalno se traže nove. Ipak, taj uspjeh nije bio očit. Kuna je rođena s ozbiljnim nedostatkom - manjkom povjerenja. Taj nedostatak povjerenja, doduše, nije bio njezina “krivnja”, nego naslijeđe manje uspješnih prethodnika. Inflacija je u bivšoj Jugoslaviji desetljećima, gotovo u kontinuitetu, bila vrlo visoka. Ta se inflacija periodički pretvarala u bljeskove hiperinflacije, s vrhuncem nakon osamostaljivanja Hrvatske. Građani su usporedno s rastom inflacije gubili nadu da bi domaća valuta mogla dugoročno očuvati vrijednost. Davno prije uvođenja kune, o vrednijoj se imovini ili većim transakcijama tako prestalo razmišljati u terminima domaće valute. I danas, nakon tri desetljeća niske inflacije, u devizama (najviše u euru) izražena je otprilike polovica svih depozita u bankama (a znatno više ako promatramo isključivo štedne i oročene depozite). Budući da se u devizama zadužujemo i u inozemstvu, ukupne devizne obaveze građana, poduzeća i države otprilike za trećinu nadmašuju ukupnu godišnju vrijednost domaće proizvodnje. O cijenama nekretnina ili vozila također razmišljamo u terminima eura. A na svaku naznaku globalnih poremećaja ili geopolitičkih kriza, građani pojure u mjenjačnice zamijeniti kune, s kojima ih je gospodarska nepogoda nenadano zatekla. Takvim smo situacijama još nedavno svjedočili, najprije u većim razmjerima nakon izbijanja pandemije, a onda u manjoj mjeri i nakon izbijanja rata u Ukrajini, kad je kroz članstvo u tečajnome mehanizmu i kreditne linije Europske središnje banke gravitacijska sila eura ipak već dovela kunu u stabilnu orbitu.

Budući da svaka suvremena valuta počiva upravo na povjerenju, njegov je manjak silno zakomplicirao vođenje monetarne politike. Kad je mračno, a put je klizak, nužno je voziti oprezno. U kontekstu čuvanja monetarne i financijske stabilnosti, to je značilo akumuliranje znatnih kapitalnih i likvidnih rezervi u uzlaznim fazama ciklusa. Povećavanjem tih rezervi nastojalo se ublažiti pregrijavanja ekonomije, a onda njihovim otpuštanjem i intenzitet kriznih udara. U protekla gotovo tri desetljeća postojanja kune nije manjkalo kriznih epizoda koje su testirale spretnost “vozača”. A snalaženje u kriznim situacijama honorirale su i međunarodne nagrade koje su čelni ljudi HNB-A dobivali neproporcionalno u odnosu na globalnu težinu našega gospodarstva. Međutim, oprezna vožnja ima i svoju cijenu na odredište se obično stigne nešto kasnije. Tako su nam i s kunom krediti bili nešto slabije dostupni, a kamatne stope više u odnosu na susjede koji su uspjeli brže uvesti euro.

S eurom će svi imati manje brige. Malobrojne preostale mjenjačnice će postati mjesta koja posjećuju turisti iz prekomorskih zemalja, a ne poprišta panične jurnjave građana na svaku naznaku globalne krize ili barem mjesta koja moramo posjetiti prije svakog putovanja. Mladima će ideja prebacivanja ušteđevine u stranu valutu biti jednako egzotična kao što su im originalni walkman ili telefon s brojčanikom. Građani će, prvi put gotovo bez iznimke, štedjeti, zaduživati se, trgovati autima i nekretninama ili plaćati inozemne internetske narudžbe u istoj valuti u kojoj zarađuju plaću. Bez plaćanja ikakvih provizija za promjenu valute. Zato ni HNB neće više morati brinuti o posljedicama oscilacija tečaja. Također, u slučaju nekakvih budućih panika i navala na banke, HNB će moći “stvoriti” eure potrebne da se namire deponenti i smiri nervoza. Sve bi to trebalo u prosjeku značiti stabilniji financijski sustav i gospodarsko okružje. pak, to ne jamči opuštanje i bezbrižan život. Tko god bude sjedio na Trgu hrvatskih velikana u sljedećim desetljećima, neće se nužno suočiti s manjim, nego s drugačijim izazovima. Možda će mu “vozilo” biti snažnije, a cesta čišća, nego što je to bio slučaj proteklih desetljeća. Ali će i utrka biti brža. HNB će dobiti nove poluge djelovanja, kao i neka nova ograničenja. U budućim krizama, kojih sigurno neće nedostajati, nećemo stajati samo na čistini. Međutim, morat će se izboriti da se problemi rješavaju na načine koji su u skladu s našim interesima, kako smo to vrlo uspješno činili u protekle dvije godine. Na primjer, osiguravanjem ugovora o valutnoj razmjeni u iznosu od dvije milijarde eura s Europskom središnjom bankom nakon izbijanja pandemije ili dogovorom s Jedinstvenim sanacijskim mehanizmom o optimalnom modelu sanacije lokalne Sberbanke.

I