PAKLENOM KRUGU

Utrali politički motiviranim i izmišljenim. Kiril Serebrenikov je kritizirao rusku aneksiju Krima 2014. godine te javno podržao rusku LGBT zajednicu. Vladimir Urin i Jevgenij Mironov, između ostalih, u svibnju 2017. izrazili su javno podršku Serebrenikovu u pismu proslijeđenom ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. U srpnju 2017. njegova premijera baleta Nurejev u Kazalištu Boljšoj otkazana je u posljednji trenutak. Serebrenikov je odbacio sve optužbe nazvavši ih smiješnima. Prema njegovim riječima, sav novac utrošen je za kazalište koje je napredovalo i postalo institucija svjetskoga glasa. U kolovozu 2017. stotine ljudi okupilo se ispred zgrade suda prosvjedujući protiv uhićenja. Sa značajnom medijskom pokrivenošću izvan Rusije, slučaj se jednoglasno proglasio političkim. I dok su njegovi kolege u medijima izjavljivali da su Serebrenikova mrzili mnogi dužnosnici zbog njegovih stavova, 34 istaknutih umjetnika i kulturnih djelatnika obećali su mu platiti jamčevinu, a više od 3500 umjetnika potpisalo je pismo podrške tražeći od Ministarstva kulture da povuče tužbu protiv slavnog redatelja. Tužitelji su zahtijevali šest godina zatvora. U studenom 2021. Serebrenikov je otplatio 129 milijuna rubalja koje je Ministarstvo kulture tražilo kao kompenzaciju. U veljači 2021. otpušten je iz Centra Gogolj, gdje je od 2012. godine bio ravnateljem. U ožujka 2022. sud mu je poništio uvjetnu kaznu uzimajući u obzir da je sva financijska šteta nadoknađena i da je dobio pozitivan profil tijekom svog mandata. Zabrana putovanja je ukinuta i Serebrenikov je mogao napustiti Rusiju. Ovogodišnji 76. Avignonski festival otvoren je 7. srpnja upravo njegovom predstavom Crni redovnik na impresivnoj pozornici smještenoj u dvorištu Papinske palače pred nekoliko tisuća gledatelja. Zlobnici su te premijerne večeri komentirali kako mu je upravo Putin pomogao da uđe u povijest svečanog otvaranja jednog od najprestižnijih europskih festivala. Da nije Serebrenikova političkog procesa i rata u Rusiji, i ovo izdanje Festivala u Avignonu otvorio bi neki od francuskih redatelja - glasile su njihove primjedbe. No Serebrenikov svakako nije redatelj poznat samo po kućnom zatvoru u doba Putina i namještenom političkom procesu. Europska ga je javnost prepoznala ne samo po uprizorenjima opera i dramskih tekstova, nego i po sjajnim filmovima, kao što su Jurijev dan iz 2008., Student

iz 2016., Leto iz 2018., Petrovljeva gripa iz 2021. i najnoviji film koji je predstavljen na ovogodišnjem festivalu u Cannesu Žena Čajkovskog. Za svoje filmove koji su prikazivani na svim velikim svjetskim festivalima primio je više od dvadesetak nagrada, ovjenčan je Europskom nagradom za novu kazališnu realnost, a prije nego što je bio nominiran za ravnatelja Centra Gogolj, bio je ravnateljem Moskovskog umjetničkog kazališta. Stoga je u ovoj godini brojnih katastrofa, od kojih je sigurno najveća ona ratna, koja se događa u Ukrajini, Serebrenikov sigurno zaslužio da otvori jedan od najstarijih i najvažnijih europskih festivala. A otvorio ga je uprizorenjem u Europi prilično nepoznate kratke pripovjetke Antona Pavloviča Čehova, od dvadesetak stranica, Crni redovnik s njemačko-ruskim glumcima, u produkciji Teatra Thalia iz Hamburga i u koselu kako bi smirio živce. Istovremeno mu kći starog poznanika i mentora iz Borisovke šalje pismo u kojem ga poziva da ih posjeti. Vrativši se u rodnu Kovrinku, odlazi svom učitelju, poznatom vrtlaru Pesotskom, koji je cijeli život posvetio oplemenjivanju i njezi biljaka. Rezultat je bio veličanstveni vrt, u kojemu su radnici radili od jutra do večeri s vlasnikom, koji se rijetko odlučivao, čak i nakratko, napustiti imanje. Veliku pomoć ocu u njegovu poslu osiguravala je Tatjana. Tako počinje Čehovljeva novela i Serebrenikova predstava koja u furioznom ritmu tijekom dva i pol sata čak četiti puta prepričava istu priču o nesretnom Kovriginu, koji se ženi za Tatjanu, biva opsjednut bolesnim halucinacijama i vlastitom veličinom, ne uspijeva iznaći pravi put, te ostavlja ženu, nalazi drugu i rastrzan svojim nemoćima smiraj i sreću iznalazi u posljednjim trenucima pred i posve različite identifikacijske oblike? Čehov je svoju medicinsku novelu, historia morbi, kako ju je sam nazvao, Crni redovnik napisao godine 1893. dok je boravio u selu Melikhovu, a to se iskustvo, kako piše njegov brat Mihail Čehov, izravno upisalo u novelu. U Melikhovu se Čehov predano bavio vrtlarstvom. Ovdje ga je često posjećivao Ignaty Potapenko i Lika Mizinova. Lika bi sjedila za velikim glasovirom i pjevala tad sve popularniju Légende valaque Braga,. pjesmu u kojoj bolesna, delirična djevojka čuje anđele kako pjevaju i traži majku da dođe na balkon te joj kaže odakle ti zvukovi mogu doći... Antonu Pavloviču se svidjela mistika ove romantike i fini romantizam. Spominjem to jer je izravno povezano s podrijetlom priče Crni redovnik, napisao je Mihail Čehov. Upravo je u Melikhovu Čehov patio od tjeskobe i nesanice te proživljavao teške psihološke krize. Željno bih pobjegao k vama u Peterburg, takva su moja raspoloženja, od bijesa od kolere, dvadeset versta odavde, napisao je Alekseju Suvorinu 28. srpnja 1893. godine žaleći se na smrtonosnu čežnju za samoćom i užasna psihopatska raspoloženja. Ne mislim da patim od neke psihološke bolesti. Čini se da me napustila volja za životom, iako mislim da to nije nikakva bolest, možda nešto prolazno i trivijalno, napisao je Suvorinu u siječnju 1894. Ne prepoznaje li ovo naše vrijeme ponajbolje psihopatska raspoloženja i deliričnu nemoć u neurotičnoj potrazi za spasenjem? I nismo li i sami bili svjedocima u besanim noćima imaginarnih susreta s mističnim bićima koja unose red u nered svijeta? I vidi li se kraj umnoženim nevoljama koje su nas zadesile na početku tisućljeća koje je obećavalo redovita putovanja svemirom, pomicanje svih tehnoloških granica i život u najrazličitijim dimenzijama, a donijelo pandemiju, rat i siromaštvo? Toliko se zapravo malo od Čehovljeva vremena do danas promijenilo, sve bazično je ostalo isto. Stoga se Serebrenikov vraća Čehovu i njegovim karakterima koje autor sam opisuje likovima izgubljenim u “paklenom krugu” čudnih istina. Preuzima priču koja je sastavljena od mnogih osobnih priča i prikazuje je nekoliko puta iz kuta gledanja svakog od protagonista kako bi multipliciranjem perspektiva i točaka nestajanja, relativizirao samu istinu, dok Hekata, božica zlih mjeseca koji opsjedaju pozornicu, bdije nad svima nama sa zida Papinske palače čija je gradnja završila 1370. godine, a koja pak čuva svoje povijesne istine. I tko bi zapravo danas mogao bolje ispričati tu kratku Čehovljevu priču o ludom znanstveniku kojega pohode crni redovnici u vremenu pandemijskih trauma i strahota ratnih razaranja na tlu Europe, od ruskog disidenta Kirila Serebrenikova? Zaustavite rat – ispisano je velikim slovima na krvavo crvenoj pozadini na kraju predstave koja na samom avignonskom festivalskom početku nikoga nije ostavila ravnodušnom.

Nije lako pomiriti trendove i tradiciju u jazzu. Slojevitost o kojoj je pisao Francis Scott Fitzgerald, ta čuda, ekscesi i satira dvadesetih godina prošlog stoljeća u tinjajućem boomu crossovera podgrijavaju senzualnost. Naslovnice albuma svojedobno su frustrirale muzikologa i kritičara

Teda Gioiu - bile su posvete frizerima i stilistima. Predstavljale su zvijezde koje su prije svega umivene, lijepe, s nogama u prvom planu koje će umilno i seksi u barovima biti tek pozadinskom glazbom svijetu kapitala. Početkom dvijetisućitih tako su novi, otvoreniji odnos prema tradiciji utabale pijanistice s mikrofonom Norah Jones i Diana Krall, dok su u registru komornosti ostale pjevačice poput Patricije Barber, Madeleine Peyroux ili Karrin Allyson. Muški jazz s druge strane bio je zakopčan do grla u odijelu, savršeno ispeglan i prisutan sa svim dodacima (dovoljno je poslušati sad već veterana Harryja Connicka Jr., kojega će pratiti pjevači kalibra Michaela Bubléa). Monotoniju će razbiti pomaknuto kantautorstvo Jamieja Culluma. Skače po klaviru u trapericima, inzistirajući na živosti, prljavštini i posvećenosti unutar izvedbe. Avangardu i kontrakulturu bez obzira na različite vidove imitacije prošlosti zamijenio je zapravo jedan vid nostalgije i idealizacije. Tvrdoglavoj idealizaciji ljubavi, ali i spremnosti na suočavanje sa žaljenjima skoro trideset godina

prkosi diva na distanci, Diana Krall. Odrasla u malenom Nanaimu, u Britanskoj Kolumbiji na zapadu Kanade, od četvrte godine svira klavir. Stipendistica je uglednog Berkleeja, no nakon tri semestra pakira kufere te iz Bostona s 19 godina odlazi u

Los Angeles. Debi ‘’Stepping Out’’ (Justin Time, 1993.) predstavlja je kao sramežljivu, ranjivu skladateljicu (‘’Jimme’’) naslonjenu na vokalne obrade velikana poput Dukea Ellingtona i Kinga Colea.

Prvi veliki uspjeh dolazi s ‘’When I Look in Your Eyes’’ (Verve, 1999.) i radom sa stalnim producentima Tommyjem Lipumom, Johnnyjem Mandelom i Davidom Fosterom. Zauzima prvo mjesto na Billboardu (jazz), dok Porterova ‘’I’ve Got You Under My Skin’’ postaje jednim od jačih singlova. Idući album, ‘’The Look of Love’’ (Verve, 2001.) uspješno koketira s bossa novom te donosi iskrenost, neposrednost vokalistice koja će Gershwina osebujno i s lakoćom učiniti svojim. Zacrtan je put do velike američke pjesmarice s 1,6 milijuna prodanih albuma samo u SAD-U, zlatne i platinaste naklade, tri Grammyja i naramak pun nagrada Juno.

No tad se ohrabrena Costellom odlučuje za stranputicu s ‘’The Girl in the Other Room’’ (Verve, 2004.). Reakcije su podijeljene, a predrasude koje su je pratile tijekom najveće slave, one o zgodnoj plavuši za klavirom, lagano blijede jer Krall iz nesigurnosti i skrivanja 90-ih, u novom desetljeću dokazuje kako je itekako moguće prijeći put od rafinirane jazz pjevače do mainstream provokatorice. Lagano i hladno poput filmske Sarah Connor. ‘’Wallflower’’ (Verve, 2015.), koji radi s Fosterom i ‘’Turn Up the Quiet’’ (Verve, 2017.) s Lipumom potvrđuju kontrapunkt njezine zrelije faze gdje će se smjelo kretati od popa do tradicije te s kvartetom na koncertima oživljavati improvizacijama, ali i komentarima nekad monotone studijske verzije. Zadnji, 17. album dylanovski nazvan ‘’This Dream of You’’ (Verve, 2020.) uronjen je u gubitke. Nakon smrti roditelja, uzora poput Rosemary Clooney i basista Raya Browna, oproštaj s producentom Lipumom melankolično je i teško podvlačenje crte u životu umjetnika. Nema eksplozija. Trome, ravne tonove razbijaju tek ‘’Just Me,

Just You’’ i bogata, romantična ‘’How Deep is the Ocean’’ Irvinga Berlina. Samo je njoj bilo namijenjeno mjesto zatvaranja koncerta u Lisinskom. Nakon 13 godina i koncerta u Ciboni mnogo se toga promijenilo. Diana je ranjivija, iskrenija te i dalje zadimljena, zavodljiva vokala koji zaziva Julie London. Spontana i humorna, svjesna pogreške, ali i dugotrajne pauze. Emocije, osmijeh, gutljaji, stalna osvrtanja te izvrstan prateći trio - gitarist Anthony Wilson, bubnjar Karriem Riggins i Robert Hurst na kontrabasu - s tek plavom i crvenom izmjenom svjetala učinili su dvoranu intimnom poput predvorja slavnog hotela The Four Seasons (ako zamislimo da Rothko nije povukao murale). Nekadašnja lounge princeza ozbiljna je jazzistica. Nijedan detalj ne prepušta slučajnosti. Pogotovo kad je riječ o sredini koncerta gdje će ‘’A Case of You’’ od Joni Mitchell dobiti nove emocionalne slojeve. Vogue manirizam od nje je pokušao učiniti lutku. No nije se pretjerano zamarala. Sve ove godine uspjela je zadržati nivo posvećenosti i kvalitete koji je tek na prvi pogled sigurna, utabana staza. Skidati prašinu s velike pjesmarice kad je oko nas teror novog i smorana autotunea upućuje na to da je noir baršun nepristupačne uzvišenosti i glamura ipak privlačan. Čak i kad se jazz ponekad svede na uglancani Photoshop, a lobiji hotela na Instagram kulisu.