Pelješki most pokazao da se može graditi bez afera

Pokojni Jure Radić, alfa i omega građevinarstva, projetkirao je most i procijenio gradnju na 1,95 milijardi kuna. Njegov kum, čelnik splitskog Konstruktora, Željko Žderić, sa svojim konzorcijem ponudio je baš tu cijenu i bio je izabran. Bila su to vremena Ive Sanadera, u cestogradnji je bujala korupcija, kojoj će se tek kasnije suditi, a oni koji su detaljno pratili natječaje, vidjeli su kako se pravilno izmjenjuju tvrtke. Kartel nikad nije utvrđen. Dva lažna otvaranja gradilišta, ulupano 58 milijuna kuna u početak radova za čiji dovršetak nije bilo novca. Tu je sve stalo. U financij

Cijena za koju su Kinezi sagradili most je skoro ista kao što je u vrijeme Sanadera ugovoreno 10 godina ranije, uz sav rast cijena i kompleksniji projekt

skoj krizi su redom popadali i građevinari navikli na unosne i preplaćene poslove s državom. Kad je, nakon dugo patnje, donesena odluka da će EU sufinancirati gradnju, svi su znali da je most pod posebnim povećalom. Iako je Radićev projekt promijenjen i most je postao znatno kompleksniji, uz sav rast cijene građevinskih radova, deset godina poslije, kineski CRBC je ponudio skoro istu cijenu kao i nekad Konstruktor. I uspjeli su završiti most. Kinezima je želja da Pelješki most bude ulaznica na tržište Europe, ali iako im se dosad nije ostvarila, očito se pomno pazilo da se ne napravi pogreška u koracima. I tako, Pelješki most pokazuje da se uz dobru kontrolu i pošten natječaj u Hrvatskoj može i dobro graditi. Neka se taj primjer precrta i na ostalo.