NAJVEĆI KULTURNI SPEKTAKL U NAJMANJOJ JAZZ METROPOLI NA SVIJETU

- No grožnjanski ‘Jazz is back’ festival nije samo to. Osobno sam stekao mnoga prijateljstva, ponajviše zahvaljujući suradnji s Jazz festivalom iz Kranja, s kojim izmjenjujemo koncerte na obostrano zadovoljstvo glazbenika i publike. To je još jedan dokaz da glazba stvara prijateljstva i zbližuje narode. Uostalom, to nije samo koncept međunarodnog karaktera ‘Jazz is back’ koji izvire iz međunarodnog karaktera grožnjanskog Kulturnog centra, nego je sve posljedica nove koncepcije Grožnjana kakvog su ga od 1965. godine do danas željeli i stvarali umjetnici i glazbenici, uzimajući u obzir kreativnost i slobodu stvaralaštva, a ne nacionalnu, rasnu ili neku drugu sporednu pripadnost - kaže Claudio Stocovacz dodajući kako inspirativna raznolikost glazbene improvizacije daje ovom jedinstvenom glazbenom događaju magičnu privlačnost, tako da ga vjerna publika stalno posjećuje, a organizatorima, sponzorima i drugim sudionicima, koji se brinu za njegov kontinuitet, daje snagu i volju da njegov uspjeh nikad ne izblijedi. Inače, već spomenuta Hrvatska glazbena mladež koja djeluje godinama u Grožnjanu organizirana je kao nevladina, nepolitička, neprofitna udruga koja radi na svestranom razvoju i unapređenju svih oblika kulturnih sadržaja za djecu i mladež u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na glazbu. Kroz HGM su mladi ljudi i ostali građani, kao i pravne osobe, organizirani prema interesu te specifičnim uvjetima i potrebama, bez obzira na političku i vjersku opredijeljenost te društvenu, rasnu i jezičnu pripadnost. Zbog svoje specifičnosti HGM prati i provodi UNESCO-OVE smjernice za umjetnički odgoj koje predstavljaju službenu preporuku svim vladama zemalja članica UN-A kako postupati i koje ciljeve izabirati kad su u pitanju odgoj i obrazovanje kroz i za umjetnost. A kad govorimo o Grožnjanu, svi će reći da je u kontekstu glazbe Grožnjan “san kojemu se svi vraćaju, jer svojim prvim dolaskom svatko proživljava ono o čemu svi maštaju, dotiče ljepotu”. To je jedinstveni kontakt glazbe i prostora, umjetnosti, ljudi kreativnog duha, tišine, učenika

Petrović danas, nažalost, više ne hoda uličicama Grožnjana, ali njegovo ime i dalje živi kao podsjetnik na jednog velikana koji je gradić u srcu Istre učinio svjetski poznatim, dajući u festival srce, dušu, trud i znanje. A kako je svojedobno napisao stari zagrebački novinar Marijan Grakalić, Boško Petrović je Grožnjan otkrio daleke 1969. godine i odmah se u njega zaljubio. Ubrzo je tu pokrenut Međunarodni kulturni centar Hrvatske glazbene mladeži, gdje i danas svakoga ljeta dolazi na stotine mladih glazbenika i njihovih učitelja kako bi se susreli i družili, učili i zajednički stvarali. “Boško Petrović bio je avangardna pojava u svemu, pa i u radu s mlađim kolegama na koja je prenosio svoja znanja i vještine, a kasnije se i družio. Bilo je to u doba kad nisu postojali sustavni jazz seminari ili radioni

ce kao danas. U to vrijeme Boško je tamo okupljao ponajviše one nadarene mlade glazbenike i s njima svirao kako bi potom, 1999. godine pokrenuo i festival ‘Jazz is back’, koji je s pravom dobio i dodatak nazivu ‘B.P.’ (Boško Petrović)”, piše Grakalić dvije godine nakon smrti Boška Petrovića. I govoreći o glazbi u Grožnjanu, možemo reći da se kroz pola stoljeća u ovom gradiću slušala i učila glazba, sklapala su se životna prijateljstva, a uspomene za pamćenje mnogima su obilježile kasniji životni tijek. Sve su umjetnosti našle mjesta u brojnim grožnjanskim radionicama, a tisuće i tisuće polaznika oživjelo je živopisne grožnjanske kalete i doživjelo ljeto za pamćenje u tom jedinstvenom istarskome mjestašcu, u krajoliku koji poput jedinstvenoga prirodnog čuda okružuje grožnjanske bedeme.

Ljetna jazza škola i festival čine neraskidivu cjelinu, i u ovih je više od dvadeset godina potakla i podržala gotovo svakog jazz glazbenika prisutnog na hrvatskoj jazz sceni. Neki od njih vraćaju se kao mentori škole. U Hrvatskoj ne postoji mogućnost izobrazbe za jazz glazbenika u okviru sustava glazbenih škola i Muzičke akademije. Ideja vodilja pokretanja Ljetne jazz škole u Grožnjanu bila je upozoravanje na važnost jazz obrazovanja i osiguravanje kontinuirane radionice jazza, ali i redovitih “specijaliziranih” radionica koje će mladim glazbenicima omogućiti konkurentnost pri upisu na neke od međunarodnih jazz akademija u Europi. Ova najdugovječnija Ljetna jazz škola Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu učinila je razliku na hrvatskoj jazz sceni. U njoj je nastao HGM jazz orkestar čiji članovi danas čine većinu Jazz orkestra Hrvatske radio televizije. Projekt je prvenstveno bio pedagoški instrument koji se razvio u profesionalni ansambl koji je surađivao s brojnim izvrsnim umjetnicima, a ovjenčale su ga nagrade poput Plakete grada Zagreba i nagrade Porin za najbolji jazz album 2014. godine. Mnogi tad mladi glazbenici, polaznici seminara, poput Zvjezdana Ružića, Thane Alexe Pavelić, Mirona Hausera i Nike Turković, odlučili su da glazba, jazz glazba, bude njihov životni put i karijera. Iskustvo Ljetne jazz škole pridonijelo je osnivanju programa kontinuiranih radionica Jazz Lab koje su okupile mnogo mladih tijekom godine. Grožnjan i ljetna jazz škola danas su “dom” Svjetskom orkestru glazbenih mladeži - JM Jazz World Orchestra, koji okuplja najbolje mlade glazbenike sa svih pet kontinenata. Neraskidivost festivala i škole vidljiva je i kroz zajednički rad i nastupe poznatih glazbenika koji su i mentori u školi. Sinergija je to mlade generacije, profesionalnih glazbenika stasalih upravo u ljetnoj školi i onih zvijezda koje nastupaju na najvećim svjetskim pozornicama, ovjenčani prestižnim nagradama poput Grammyja i Porina. Ove godine to su John Riley, Famaudou don Moye, Luis Bonilla, Alex Sipiagin, Dick Oatts te Elvis Penava, Goran Rukavina i Lea Lovrenčić, Joe Kapolowitz. S obzirom na predstojeću obljetnicu, koja će se proslaviti sljedeće godine (25 godina), tek će se valorizirati rezultati i vrijednost programa. Tijekom 14 dana škole i festivala svaka uličica u Grožnjanu je cijeloga dana okupana glazbenim notama vrhunskih majstora, ali i onih koji dolaze, mladih naraštaja koji upijaju sva znanja kako bi i sami mogli postati autentični jazz glazbenici, poput BP-A, kojemu je improvizacija bila vesela, spontana igra. Zašto baš Grožnjan? Osim povoljnih geografskih, klimatskih i prometnih uvjeta, taj mali, stari istarski grad s jedne strane na optimalni način zadovoljava potrebe likovnih umjetnika i Glazbene mladeži za mjestom zajedničkog okupljanja i rada, a s druge pak strane su umjetnici i Glazbena mladež ponudili superioran program obnove njegova života. Vjerojatno i zato što zapušteni grad popunjen adekvatnim civilizacijskim i kulturnim sadržajem postaje osnovicom kulturne sinteze najrazličitijih stvaralačkih disciplina. S maštom i ljubavi stvoren je u Grožnjanu prostor integralne humanosti. Dakle, na samom početku Grožnjan je imao viziju budućnosti koja njegov slučaj čini univerzalnim.

PRVI DIO

Boraveći 1943. u Varšavi u vrijeme nacističke okupacije, poljski je pjesnik Czesław Miłosz napisao ciklus pjesama pod nazivom “Svijet. Naivne poeme”. Većina tih pjesama interpretacije su nekih jednostavnih riječi: “Nemir”, “Ljubav”, “Nada”, “Vrata”, “Trijem”, “Cesta” itd. Jer rat mijenja značenje riječi. Neka značenja postaju otupljena, pa ih valja nabrusiti kao što se nož brusi kamenom. Neka, naprotiv, postaju toliko izoštrena da ih je nemoguće gledati. Neke riječi skroz odumiru i otpadaju. Druge izranjaju iz neke davnosti te ponovno poprimaju značenje, postaju važne.

Pokušat ću sastaviti jedan takav mali rječnik rata. Ali to neće biti ni stihovi ni, općenito, tekstovi koje ću sam pisati. Sve će to biti fragmenti tuđih monologa koje sam čuo i vjerojatno ću ih još čuti u ovim teškim danima. Možda su tek ponešto dotjeraniji. rata? Pažljivo oprane posudice od jogurta, bočice, dječje bojanke...

Hoće li se i moj dom i moj grad pretvoriti u smeće ako ih napustim?

Imam li pravo razmišljati o tome?”

MADELEINE KOLAČIĆI

Bogdana, Kijev – Lavov

”Madeleine kolačići stigli su s humanitarnom pomoći, na njima upravo piše: Madeleine. Uredno zapakirani u posebne omotiće kako bi svatko imao svoj, osobni madeleine kolačić. Darujemo ih djeci i za mene je to simboličan čin. Svatko u budućnost odnosi djelić svog Combrea, tako se gradi trajnost zajedničkog sjećanja. Tako štitimo gradove u nama i nijedan ih okupator neće moći uništiti.”

TIŠINA Uljana, Lavov

PISMA

Nina, Konotop

”Općenito, često razmišljam o sjećanju. Ni sami ne znamo na što je sve naš mozak sposoban.

Moj je muž bio geolog, putovao je po cijelom SSSR-U, često bi mjesecima sjedio negdje iza Polarnoga kruga i odande mi pisao pisma. Tad su postojale posebne poštanske dopisnice koje bi mi slao umjesto razglednica. Sakupilo ih se četrdeset i tri. I kad sam spremala torbu za sklonište, sve sam ih u nju stavila. Netko je uzimao knjige, a ja sam ponijela ta pisma. Mislila sam da ću ih pročitati, ali to mi nije pošlo za rukom, svjetlo je bilo loše, pa sam ih samo držala u rukama i prisjećala se teksta. Odavna ih nisam čitala, ali negdje u mom sjećanju ti redci žive.

A potom, kad je tekst završio, u glavi sam mu počela pisati odgovore. Sramim se pri

jatno nešto bilo s nogama ili leđima, nije mogla dugo sjediti: stavila je nešto na pod, legla i od glave do pete prekrila se nekim stvarima i krpama. Još tijekom putovanja primijetili smo da se u našem vagonu nalazi relativno malo ljudi. Kad sam tijekom stajanja na stanici izašla zapaliti, sve mi je postalo jasno: ljudi su mislili da prevozimo leš, zato nisu ulazili.”

KAKAO

Bogdana, Kijev – Lavov

”Jučer je bilo puno, jako puno ljudi iz Kramatorska. Vlakovi su pristizali, ljudi su dolazili ne bi li štogod pojeli i porazgovarali. Na meniju je bila rižina kaša s mlijekom – tipična jutarnja hrana, osobno ju ne volim. Ponestajalo nam je kave, pa smo mislili napraviti kakao. I odrasli zapravo vole kakao, samo im je to ponekad neugodno priznati. Tražila sam zeleni čaj među crnim medeni mjesec, na svoje prvo svadbeno putovanje.”

MEDVJED

Stas, Kijev

”San je stvarniji od moga dana. Tijekom dana u glavi obavljam različite poslove. Realnost mi se javlja u snovima. San razuma stvara čudovišta, rekao je Goya. Sada jedno od mnogih značenja spomenutih riječi jest to da treba razmišljati usprkos svemu, usprkos realnosti.

A danas sam se poželio vratiti u djetinjstvo. Pobjegao sam tamo gdje nema rata. U Makijivku, u Ust-kamenogorsk, u Zakarpaće svoga djetinjstva. Sada kada sam tužan, opet bježim u djetinjstvo. Prvi sam se put korak po korak prisjećao svog predškolskog odrastanja. Sada se prisjećam medvjeda. Jednog svog i još jednog zamišljenog – dva plišana medvjedića. Čas ga grlim onako malenoga, a čas on, ogroman bijeli s pjegama, grli mene. Zamislim se, i nema rata. Izgovorit ću tek da bih čuo kako zvuči ta riječ: mašta. Baš lijepo zvuči: mašta.”

KUPAONICA

Marina, Harkiv

”Nismo imali sklonište, pa smo sve nade polagali u kupaonicu. Nikad nisam mislila da se cijeli stan može ugurati u veličinu kupaonice. Kad su počele dolijetati granate – isprva nekoliko zgrada od naše, pa onda dvije zgrade do naše – postupno sam prestala pospremati stan, brisati prašinu, kao da sam od svega digla ruke. Sve mi je to postalo uzaludno. A onda sam se obratila kupaonici: hajde, ti ćeš me spasiti.

I baš sam bila u kupaonici kada je udarilo pokraj naše zgrade. Svi, apsolutno su svi prozori odletjeli, čak i okviri. Kuhinja, spavaća soba, sve je bilo zasuto staklom. Cijeli je pod bio prikriven staklom i komadima okvira. Nigdje se ne bih spasila. Samo u kupaonici. I možeš li zamisliti, sutradan smo već imali toplu vodu. Ne znam kako to, bila je to svojevrsna nagrada za nešto. Nema struje, ali iz slavine teče topla voda! Napunila sam kadu, zapalila svijeće. Pronašla sam aromatično ulje. Osjećala sam se poput junakinje iz Tisuću i jedne noći. Poput Šeherezade. Jedino što ja više ne brojim noći.”

ZVIJEZDA

Romana, Kijev

”Kada su prozori oblijepljeni selotejpom da se staklo ne rasprsne od eksplozije, doimaju se poput zvijezda. I ja sam neprozirnim selotejpom kriš-kraš polijepila četiri pruge po svim prozorima. S obje strane, kako i piše u uputama. Kad je vani sunčano, budiš se ujutro, a na zidu ti sjene od traka. Poput zvijezda. Lagano klize. Voljela bih da mi to bude jedino sjećanje na rat.”

LJEPOTA

Katerina, Višgorod

”Nedavno sam čitala priču o Drugom svjetskom ratu. U njoj se djevojčica odjenula u najgoru odjeću svoje majke kako bi prošla pokraj nacista i izbjegla silovanje. Kružim oko ormara: odjenuti najgoru odjeću ili se još stignem izvući? Sve se tako brzo mijenja. Taksi ne vozi: nakratko se čuje signal uspostave poziva, nakon čega slijedi odbijanje. U Kijev ću pješice.

Ljepota u ratu postaje opasna. Lijepe stvari, ljudi, odnosi, sada ne postoje kako bi se njima nadahnjivalo nego kako bi ih se uništilo. Ne postoje kako bi ih se gledalo i nježno doticalo nego kako bi im se nanijela bol.

Moje čizme greznu u blatu duž ceste. Na mobitel mi stiže poruka: ‘Nedavno ste bili na manikuri u našem salonu. Molimo, ostavite nam svoj komentar’.”

ŽIVOT

Violeta, Mariupolj

”Općenito, Osmi mart najdraži mi je praznik, ali ovog proljeća u Mariupolju nisam očekivala ni poklone ni prvo cvijeće. Sestra i ja uzele smo boce i otišle negdje potražiti vodu.

Nešto je u kvartu počelo tutnjati, ali još nam se doimalo da je s druge strane. U tom trenu začula sam zvižduk kako nam se približava, rekla sam sestri da čučne. Nisam se htjela baciti na zemlju jer tlo je bilo mokro, zato sam čučnula. A sestra je ostala stajati kao ukopana: možda još nije vjerovala što se događa, možda se bojala da ne ispadne smiješna.

Pokraj nas odjeknula je eksplozija, nakon čega se po nama obrušila zemlja. Nakon toga smo potrčale. A kad smo se osvrnule, vidjele smo kako se nedaleko od središta eksplozije netko tko je još netom sjedio u ružičastoj deki na klupi pokraj ulaza – možda se grijao na sunašcu – naginje preko klupe i neprirodno pada.

Ove se godine za Osmi mart ženama poklanjalo smrt i život. Mi smo dobile život.”

SKLADIŠTE

Katerina, Višgorod

”Dvadeset četvrtog veljače zalila sam cvijeće i otišla. Više od mjesec dana ono je bez vode. Kada su se Rusi povukli iz moga grada, moja se majka htjela pobrinuti za cvijeće. Bila je spremna provesti tri sata na putu.

Ljudi su čekali na prigradski vlak, a na susjednoj pruzi stajao je teretnjak. Odatle se nešto istovarivalo u skladište. Ono mi je dobro poznato: kad sam bila dijete, tamo smo nosili stari papir i mijenjali ga za knjige. Odjednom se majci zavrtjelo u glavi, noge je nisu slušale, jedva se vratila kući. Ostatak dana osjećala je mučninu, povraćala je. Skladište u kojem su nekada bile knjige postalo je skladištem ljudskih tijela.”

NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU

Dok sjedim, usred najgore vreline srpnja, u zaškurenom miru našega pulskog stana, puštam ploču na gramofonu i pregledavam omot i u njemu bogate dodatke upravo reizdanog albuma grupe Idoli “Odbrana i poslednji dani” (Croatia Records, Zagreb 2022.), ja se zapravo nalazim u vremeplovu, na specijalnom zadatku dešifriranja znakova jedne visoko postavljene, zakrinkane i višestruko šifrirane mladosti. Takav je bio novi val, koji nas je dočekao u zenitu naših puberteta, takvi su bili naročito njegovi intelektualniji predstavnici, prvenstveno Haustor i Idoli. Ovi drugi pojavljuju se na Beograd paket aranžmanu, s dvije čudne, krajnje delikatne pjesme: “Amerika” bila je repetitivna himna, mantra ničemu, praznini pod imenom Amerika. Možda je bilo riječi o Kafki, možda o korporativnom kapitalizmu, šarenilu izbora i unutarnjem dizajnu pop kulturne duše, a možda je to, naprosto, bila jedna od onih pjesama, kakvima je epoha bila ispunjena i kakvu je, barem po jednu, imao svaki punk i novovalni band koji je držao do sebe, u kojima se varirala, od ranoavangardnih praksi preuzeta, poetika monotonije. Druga, još čudnija, “Schwüle Über Europa” poigravanje je, u to vrijeme tako privlačno, kao igranje napunjenim revolverom, premda u biti bezazleno, Hitlerom i estetikama nacionalsocijalizma. Pred kraj te divlje pjesme, dok Srđan Šaper glasom gnjevnog luđaka drži govor na nekakvom izmišljenom njemačkom, među omladinom bi se, u zatamnjenim i zadimljenim studentskim klubovima, uvijek našao poneko tko bi digao desnicu ruku, imitirajući nacistički pozdrav. Ili se hrabreći pred milicijskim uhodama i špiclovima, učenicima i studentima iz pasivnih krajeva, koji su volontirali u Službi državne bezbjednosti i koji će se u sljedećim epizodama naše životne tragikomedije pretvoriti u Tuđmanove hercegovačke obavještajce, potom ugledne zagrebač