Na Jadranu se osjeti bijes ljudi koji rade tu jer drugdje ne mogu

lako se razumije i zašto se pola milijuna odselilo iz Hrvatske

Kao robot, beživotno, kao da je nešto isisalo sav život iz njega, kucao je artikle na blagajni. Postoje li živi, neživi, nemrtvi i mrtvi, ovaj je bio – nemrtav, što bi se na engleskom reklo undead. Jedan od mnogih takvih ovog ljeta na Jadranu, ali ne samo na Jadranu. Odavno je prošlo vrijeme gorke osječke šale, da se samo liječnici koji ne govore jezike nisu odselili u inozemstvo, gdje će ih i bolje platiti, ali i gdje će imati bolje radne uvjete. Sad više nije riječ samo o najobrazovanijima nego i o radnoj snazi za čije poslove ne trebaju praktički nikakve kvalifikacije. Otišli su skoro svi koji su mogli, a frustracije ostalih vide se na svakom koraku. Ja sam ostao, i ne namjeravam emigrirati, ali stvarno razumijem pola milijuna emigranata. Eto, na Silbi je mladi par prodavao fantastično voće i povrće. Oni na otoku, a roditelji i tko već proizvodi tu divnu hranu u zadarskom zaleđu, teško se, teško narade. Napori i svi rizici proizvodnje hrane su samorazumljivi. Dovoljno nas ima kontakt sa selom da ne treba objašnjavati. A prodaja... Pa, svaki dan netko iz zadarskog zaleđa povrće i voće vozi na trajekt, tamo hranu preuzima mladi par, koji od jutra do mraka radi na štandu, u pauzama posla si kuha na plinskom kuhalu. Uz sve troškove smještaja, skladištenja ono malo istog dana neprodane hrane i vina, nitko se nije žalio na cijene. Ha, njihov nektar ili plastika iz dućana. Lak izbor.

Lani su ih potjerali s dobre lokacije, iz srca otoka. Mi turisti smo potpisivali peticiju da ih se s betona, gdje je po najvećoj vrućini muka provesti i deset minuta, vrati na trgić, pod krošnje. Nije uspjelo. Ma, ne da nismo uspjeli, nego ih ove godine na Silbi nema. Od domaćih, nitko se ne usudi glasno govoriti zašto nema prvoklasnog voća i povrća, vina boljeg od svih iz dućana, osim možda nekoliko sjajnih, zbog čega smo svi bili osuđeni na uglavnom plastiku tko zna čije proizvodnje, i kineski češnjak. Hej!, kineski češnjak umjesto hrvatskog iz zadarskog zaleđa!

Doista je lako razumjeti pola milijuna iseljenih, i frustraciju blagajnika i drugih koji umjesto njemačke ili austrijske, nebitno zašto, zarađuju hrvatsku plaću, i poduzetnike koji znaju kako bi poboljšali život svima koji su ostali, ali njima se, poduzetnicima, ne raščišćava put kako bi pomogli cijelom društvu.