KE LARS PL Alexandra C. Ahndoril NAŠI SNOVI SU BOJNA POLJA. JAVLJAJU NAM SE NOĆNE MORE ČIJI SU PROTAGONISTI NAŠI NEGATIVCI Alexander Ahndorila ER
”Suosjećati s osobom ne znači nužno i odobravati njezine životne izbore”, rekli su Aleandra Coelho Ahndoril i njezin suprug Alexander, dvojac skriven iza pseudonima Lars Kepler, tijekom našeg posljednjeg razgovora opravdavajući, ili objašnjavajući, vlastitu potrebu da likove u svojim romanima ne prikazuju jednoobrazno, isključivo dobrima ili zlima. Takvo što, uostalom, teško da postoji jer književni su likovi, ili bi barem trebali biti, poput stvarnih ljudi - satkani od krvi i mesa te mnogo složeniji od jednodimenzionalnih dihotomija, skučenih ladica za diobu svijeta u kakvima bi ih čitatelji rado vidjeli.
Jer, istaknuli su tad, čak i najstrašniji zlikovci s kojima su se susreli za svoje su ponašanje imali “svoje razloge.” Iako uvjereni da se nitko ne rađa ultimativno zao ili noseći u sebi metafizičko zlo, dotaknuli su se jednog od svojih glavnih antagonista, ubojice pomračenog uma Jureka Waltera, pa njegovu sposobnost manipulacije drugima i navođenja na zlo nazvali “pravom noćnom morom.”
Mnogi bi kakvom istoznačnicom oslikali trenutačno stanje na karti svijeta. Društvo izmučeno pandemijom i prestrašeno naznakama nadolazeće ekonomske krize dodatno je prestravio rat u Ukrajini, natjeravši nas na globalno preispitivanje koncepata poput osobne, nacionalne i svjetske sigurnosti. Sigurnosni su razlozi, uostalom, bračni par Ahndoril spriječili u namjeri da ovoga rujna budu jedni od glavnih gostiju ovogodišnjeg, desetog izdanja Festivala svjetske književnosti. No njihovo se mišljenje nije umnogome promijenilo pa kažu da je “čovječanstvo oduvijek sposobno voljeti i činiti najnesebičnije, divne stvari za drugoga. Istovremeno, to je čovječanstvo sposobno i za djela najvećeg užasa. Tako je oduvijek, to nije novost. Razvoj našeg svijeta ne iznenađuje, ali je zastrašujući”. Ipak, unatoč neposrednosti ratne opasnosti i postulatima svojeg književnog žanra ustraju u prirođenom im optimizmu. “Vjerujemo da će u svijetu, kao i u našim knjigama, oni na strani dobra odnijeti pobjedu.”
A pobjede su, u knjigama iz njihova serijala o Jooni Linni, sposobnom, ali osebujnom i nimalo skromnom policijskom inspektoru, čija se osobna tragedija labavo isprepliće s ondje prikazanim zločinima, često izvojevane uz mnogo krvavih žrtava. Jedna je to od prepoznatljivijih zakonitosti skandinavskog noira, a Ahnodrilovi smatraju da njihov rad jezovitost podiže na novu razinu jer i sami se boje svojih negativaca. “Osobni strah moramo kombinirati s iskrenom empatijom, ne samo prema žrtvama, nego i prema zločincu.
Svaki put pri pisanju dosegnemo točku u kojoj naši snovi postaju bojna polja. Javljaju nam se noćne more čiji su protagonisti naši negativci. Isprva ih je imala samo Alexandra, posebno pri pisanju ‘Uhode’, jer je iskustvo uhođenja proživjela i izvan stranica knjige, ali u posljednje ih vrijeme doživljava i Alexander.”
Je li iskustvo pisanja toga vrijedno? Odgovaraju da su im, ma koliko to čudno zvučalo, uznemirujući snovi pokazatelj da se u svojem radu nalaze na dobrom putu, da se nalaze u doticaju s nečim stvarnim, nečim što se nalazi duboko u njima samima. Uostalom, pišući o Jooni Linni njihov je način suočavanja sa strahom. Nisu li, naposljetku, kriminalistički romani od zbilje utoliko drugačiji jer, dok u stvarnosti najkrvaviji odgovori često ostaju bez razrješenja, žrtve bez pravde, a obitelji bez odgovora, u fikciji se događa barem moralna zadovoljština? “Za nas je pisanje, kao i čitanje kriminalističkih romana, vid preuzimanja kontrole. Kaotične priče dovodimo u red, nepravdu pretvaramo u pravdu, pronalazimo odgovore na pitanja. Barem u knjigama možemo svijet učiniti boljim mjestom.” Preuzimanjem kontrole, prisjećaju se, vođeni su i pri odabiru zajedničkog pseudonima. Oboje već etablirani pisci - Alexander je prvi roman objavio kao 19-godišnje spisateljsko čudo i pod svojim je imenom napisao devet romana, dok je Alexandra autorica triju povijesnih romana - nisu željeli da nova karijera i na koji način utječe na njihove dotadašnje profesinalne ili miran obiteljski život što su ga, kao roditelji triju kćeri, vodili u Stockholmu. Pseudonimi, kažu, nisu neuobičajena pojava u skandinavskom svijetu krimića, stoga ih je nemalo iznenadila potraga pokrenuta za autorom iza pseudonima Lars Kepler. Samo tri tjedna nakon što je njihov prvijenac “Hipnotizer” predstavljen švedskoj publici, neformalne su se kladionice užarile, a kao potencijalni “krivac” za novoobjavljenu literarnu senzaciju spominjao se čak i slavni Hanning Mankell. Bio je to, bračni par duhovito primjećuje, veći šok za velikog pisca nego za njih, no tajna je uskoro raskrinkana, a novinari jednih švedskih novina pratili su ih sve
’Slučaj i likovi dio su fikcije Larsa Keplera, ali sve je ostalo stvarno. I mora biti stvarno jer nam je autentičnost najvažnija od svega. To je naša odgovornost prema čitatelju, želimo napisati točno onakvu knjigu kakvu bismo i sami rado pročitali’
do njihove osamljene brvnare u šumi. Nakon nekoliko tjedana hajke više nije bilo skrivanja. Priznali su svoj “zločin”. “Mnogima nije bilo jasno, a sad se i sami tome smijemo, no tad smo bili u braku 14 godina, podigli smo troje djece i morali smo pronaći način za zajedničko stvaranje. Da ne bi sve završilo u potpunoj svađi, izmislili smo potpuno novu personu, trećeg autora. I upalilo je, obuzeo nas je val zajedničke kreativnosti. Pojavio se i strah da će ta nevjerojatna čarolija uskoro nestati pa smo, osim Linni i ostalim protagonistima, život udahnuli i samom Larsu Kepleru.” Ime su mu, kažu, kroz dva odavanja počasti načinili kao kovanicu - Lars za prerano preminulog pisca i svojevrsnog oca suvremenog skandinavskog krimića, Stiega Larssona, a Kepler prema Johannesu Kepleru, “znanstveniku koji je uz pomoć samo nekoliko tragova razotkrio puteve planeta, što je po njihovu mišljenju modus operandi svakog dobrog detektiva i inspektora. “Osim toga, Alexandrin povijesni roman iz 2004., nagrađen nagradom udruženja švedskih pisaca za najbolji prvijenac godine, posvećen je Tychu Bracheu, danskom astronomu zahvaljujući kojemu je Kepler postavio zakone o gibanju planeta pa je i ime svojevrsna zahvala. Pitaju nas kako se Lars Kepler razlikuje od Alexandra i Alexandre. Banalan, ali ilustrativan primjer jest i to da mi ujutro pijemo kavu, ali Lars uvijek bira kavu i keksiće od limuna. Pitaju nas je li to vid distanciranja. Nije, time mu se samo dodatno približavamo i bolje razumijemo njegove ekstremne priče.”
Ipak, nisu samo njegove. Inspiraciju za prvi roman, “Hipnotizera”, dijelom su pronašli i u neobičnoj profesiji Alexandrova brata. “Nikad ne znate kad će vam stvari iz stvarnog života poslužiti kao materijal za priču, no kad se to dogodi, samo slijedite svoj nagon. Dobra priča mora nešto uzeti autoru, no dobitak je uvijek višestruk, znate li gdje ga potražiti.” Osim, cinici bi primijetili, materijalnog, jedna od većih koristi pisanja djela žanrovske fikcije leži i u slobodi. “Točno, slobodni smo, no istovremeno i jako puno istražujemo. Slučaj i likovi dio su fikcije Larsa Keplera, ali sve je ostalo stvarno. I mora biti stvarno jer nam je autentičnost najvažnija od svega. To je naša odgovornost prema čitatelju, želimo napisati točno onakvu knjigu kakvu bismo i sami rado pročitali.”
Sudeći prema višemilijunskim nakladama njihovih dosad osam objavljenih djela iz serijala o Jooni Linni, to im već više od desetljeća polazi za rukom. Možda je stvar u znatiželji koja ih i same vodi pri pisanju svakog sljedećeg romana, no veliku ulogu ima i njihov dubinski interes za ljudsku psihu. Zanimaju ih njezini mračni zakuci, moralne odluke koje donosimo, putevi kojima biramo kročiti. “Potraga za odgovorima dio je putovanja na koje, vodeći čitatelja, vodimo i sebe.”
A kakav bi odgovor, ili savjet, u ovim turbulentnim vremenima čitateljima ponudio psihijatar i psihoterapeut obučen za djelovanje u traumatičnim situacijama i rješavanje posljedica traumatičnih događaja Erik Maria
Bark, drugi važan protagonist stvoren u literarnoj manufakturi bračnog para Ahndoril? “Nakon što bi se, iznenađen ovakvim pitanjem, nasmijao, Erik bi nam sigurno poručio da je ovo, kao uostalom i svako drugo razdoblje u povijesti svijeta, vrijeme da budemo nesebični i štitimo jedni druge, kao i slobode svijeta u kojem živimo. On u to doista vjeruje, iako je i sam svjestan da takvo vjerovanje katkad dolazi uz vrlo visoku cijenu.” U njihovu posljednjem romanu “Dvostruki čovjek”, kao i u stvarnom životu.
rimjer jest i to da mi ujutro pijemo kavu, ali Lars uvijek bira kavu i keksiće od limuna