Moć je HDZ-A u njihovoj armiji podobnih
Bilo je to davno, negdje na isteku premijerskog mandata Zorana Milanovića. I bilo je ljeto, suton kao na razglednici, temperatura mora kao da je iz bojlera. Dvije starije dame su, umjesto na plaži ili ispred klime, u dvorištu kuće nekad vikendaškog, kasnijeg apartmanskog naselja, razgovarale o prokletoj mogućnosti pogrešnog izbora.
”Ma i ja uvik glasan za SDP, al HDZ zapošljava”, govorila je jedna.
”Ko njoj brani da glasa kako oće kad se zaposli”, kazala je druga.
”E...”, mudro je zaključila majka djevojke kojoj je trebao stalni posao u javnoj službi, a njega, zaključeno je u ljetno predvečerje, ipak ne garantira članska iskaznica Socijaldemokratske partije, nego ona HDZ-A. Priča, čisto da ne ostanemo nedorečeni, odavno ima sretan kraj: tadašnja svježa Sdp-ovka već je skupila pristojan broj godina radnog staža u nekome ministarstvu, agenciji, uredu, nevažno čemu. Važno je ono drugo: mir do mirovine, plaća, kreditna sposobnost, božićnice, zaštita na osnovu Zakona o radu i tko zna, možda i bolje radno mjesto ako doživi povratak lijevog centra na vlast. Josip Aladrović, bivši ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, mora se osjećati loše. Nitko se, uostalom, ne osjeća dobro dok ga Uskok optužuje, pa makar bio kriv za nešto što je u Švedskoj horor, a u Hrvatskoj uobičajeno kao svitanje. U dijelu ovdašnje znanstvene zajednice odavno se vode polemike o tome kad je, ali točno, posljednji put raspisan neki natječaj za posao, a da se nije znalo kome su namijenjeni ured, anatomska stolica, računalo i službeni mobitel. Prema jednoj skupini polemičara, to se dogodilo nikad, dok druga tvrdi - ni tad. Ne treba, naravno, imati razumijevanja za muke još jednog Hdzova dečka koji je obećavao, sasvim suprotno: to što je napravio isto kao i stotine sličnih, strateški raspoređenih od provincijskih vodovoda do metropolitanskih ureda, ne čini ga manje krivim. To što je žrtvovan u igrokazu jednakosti pred zakonima tek je splet okolnosti - nesretnih po Aladrovića i presretnih za sve druge aladroviće koji, kako je jednom rekao bivši šibensko-kninski župan Goran Pauk, žale jer nisu stigli uhljebiti još barem bojnu-dvije referenata, savjetnika, računovođa...
Moć HDZ-A ne počiva na uspješnoj politici, sve većoj kvaliteti života ili javnim uslugama kao u Skandinaviji, nego upravo na armiji službenika primanih po liniji podobnosti jedna od ovih Aladrovićevih je imala preporuku bivšeg ministra Darka Horvata, a druga gradonačelnika Županje Damira Juzbšića - i uz obvezu otplaćivanja duga glasovima. Vladajuća stranka možda nije uspostavila svoju duboku državu, ali sigurno jest duboko društvo u kojemu se prihvatljivim oblikom ponašanja smatra političko aktiviranje iz unaprijed definiranog interesa, dobrovoljno sudjelovanje na natječajima u čijoj dokumentaciji nedostaje tek portret idealnog kandidata ili kandidatkinje i, u konačnici, primanje plaće za osam sati statiranja na poslu koji može obaviti dvoje, i to bez većeg napora, dok ostalih pet, šest, osam, koliko već treba, roni po Facebook profilima ili traži recepte za brzi i ukusan ručak.
Ako mu se dokaže krivnja koju za sada negira, Josip Aladrović će moći reći da nije radio ništa neuobičajeno i svi će, a to je ono najgore, znati da ne laže. Pri tome ga neće žaliti, nego upisati na listu onih koji nisu imali sreće. Tamo gdje je i ime ex gradonačelnika Vukovara Željka Sabe, koji je u carstvu žetončića završio u zatvoru zbog, kažimo tako, pokušaja žetoniranja jedne gradske vijećnice. ad bi Aladrovićev ili, svejedno je, Sabin slučaj bili pravila, a ne incidenti, onda se ni rezultati javnih natječaja za velike radove i velike iznose ne bi dogovarali uz janjetinu, radna mjesta osiguravala Sms-ovima, a parlamentarne većine podebljavale naglim promjenama mišljenja o dojučerašnjim političkim protivnicima. Sve je, međutim, točno kako ne treba biti i tako će ostati. Sustav koji se održava klijentelizmom, korupcijom, trgovinom utjecajem i drugim sličnim metodama neće, sasvim je izvjesno, demontirati sam sebe, osuditi se na poštenje i riskirati gubitak moći u ime moralnih normi.
Kad je već tako, a drugačije nije, onda su i famozna, tisuću puta najavljena borba protiv korupcije, smjene potrošnih kadrova i suđenja za poštovanje uvriježene prakse puko skretanje pažnje, uz podnošenje podnošljivih žrtava kako bi sve ostalo navlas isto. A to isto puno je važnije od karijere Josipa Aladrovića. HDZ, uostalom, ima veći roster od Manchester Cityja. Puno, puno veći...
K